|
Jutros, jutros, jutros...
Koje je boje jutro u kojem te ugrađujem u svoje vene, žile, u organe?
Boja tvog smijeha ili tvoje mudrosti?
Boja tvoje predaje ili odstojanja?
A zar bi mogao Ti, odustati od ove čipke ranjivosti, koju pleteš već danima?
Shvaćaš li koliko si svojih suza utkao u moje suze?
Nisu li to nastala jezera?
Mrtva i tiha jezera onima koji nikada neće stići, jer tu se mi,
sada se Mi, ti i ja tu čistimo.
Kao što se čistim ja u svojim mjesečnim ciklusima, u kojima ti imaš glavnu riječ.
Jer jednom, jednom bi se sve to moglo zaustaviti, zbog velikog praska iz kojeg nastao je SveSvemir.
U noćima, noćima, noćima
i jutrima,
popodnevima i siestama koje ti prekidam!
Prekidam li neki tvoj strah, nadu, ljubav ili mržnju?
Što ti prekidam, a da ne vidim?
Dopustio si me.
I grizem usnice, grizem ih, nekad zarijem zube duboko, ne marim niti za tragove, niti za bol.
Od komada moje boli, tvoja se briše, tvoja sam gumica, korektor.
Od moje nutrine, činim ti platno.
Prišapnula sam ti dahom, nanijela ti boje.
Ispratio si moje prošlosti, te aveti, te krvave i prljave ruke, koje su mi plesale oko glave,
umjesto aureole.
Ti si mi čistim, bijelim, koje istječe iz tebe, poput guste tempere, naslikao obraze.
Jesam li ti lijepa?
Zašto mi to govoriš, govoriš, govoriš...
Ti si već donio odluku, na koju ne mogu ostati izgubljena, kao što sam ranije i u prijevodu, smislu i besmislu.
Poništavana u svom postojanju, ona neljubljena i nevoljena, zbog hira.
Tanke su i neiscrpne te linije u kojima grabimo život kao autoput.
Autocesta ove ljubavi, ovog ludila, ovog smisla u trajanju nosi, nosi, raznosi
i mene i tebe, čini se kao, kao do vječnosti!
|