|
Ako ću ikada morati povijati rane, to je stoga što će oceani presušiti, što će sunce prestati sjati,
što će zvijezde pasti u ponore, ponore, duboke i daleke ponore, ponore do dna ponora poniranja.
Ako ću ikada morati povijati rane, to je stoga što će ljudi postati okamine, zamrznuti i ostavljeni sami sebi nedostatni.
Ako ću ikada morati povijati rane, to je stoga što će nestati zraka, topline, hladnoće, stvari i života,
ali nikada neću morati povijati rane zbog tvoje ljubavi.
Zbog ovog glasa, zbog ovih očiju, zbog te zelene u koju uvijek ispočetka zaranjam.
Dublje je to i od mora i od moranja.
Nošeno tvojim smijehom, tvojim smijehom, tvojim smijehom, čuješ li me? Tvojim glasom!
I odjednom su uskličnici radosnici.
Odjednom su kamenčići gumbi na mojoj košulji, vješto ih bacam da me prikažu.
A sjene u kojima se skrivam, to su tvoji kilometri. Samo to.
I ponovno su noći i dani, razigrana djeca, kao linolada, pola pola i sljubljuju se,
kao što se i ti i ja stapamo u vrelini dana.
Naša juha vrije na štednjaku od smisla.
Ništa više, ni manje mi nemamo, osim što imamo svenas.
I ako ću ikada morati povijati rane, to neće biti zbog našeg rastanka, niti teških riječi,
jer jednom kad se posadiš u nekome, kao sjeme, ta će te zemlja duše imati.
Imati i ako istruneš, i ako se uzdigneš uvis!
Ako ću ikada morati povijati rane, ti ćeš mi ih poviti u sebi, jer povio bi ti i veće grešnice,
bludnice, ljepotice, povio bi ti i ranjenika kraj mosta, povio bi kao što sunce povija klasje,
povio bi ti da ne iskaplje krv, slina, titraj.
Povio bi planete i galaksije, jer ti si povijanje samo, ali nikada ne bi podnio,
da se poviti moram zbog tebe, zbog tebe, zbog tebe...
I zato ako ću ikada morati povijati rane, tvoje će ime biti moj povoj i lijek, moja molitva i vapaj.
Ako ću ikada morati povijati rane, ti ćeš znati, ti ćeš znati i mirovati, jer to nije zbog tebe!
|