Danielaland : Svevremenski let

Danas sam se prisjetila divne knjige koju sam èitala par puta : Bonjour Tristesse ( Dobar dan, Tugo ), ne nisam se poistovjetila,
to je samo omiljena ljetna knjiga, s dovoljnom dozom srži življenja.
Ima u toj knjizi lakomislenosti, strasti, požude i hirovitosti, obièno sam i sama takva, upravo ljeti.
Mene je najbolje upoznati krajem jeseni, pa me otpustiti poèetkom proljeæa.
Nisam cjelogodišnja biljka.
Zanimljivo je kako mi njene slike dolaze upravo sada, kad su turisti poèeli dolaziti i kad se kuæe ispunjavaju glasovima.
I sama pomalo živnem, imala sam dovoljno vremena pripremiti se za taj val ljudi i energije, za val energije koja je sasvim drugaèija no kad smo samo mi,
mi koji jesmo, polugodišnji stanovnici i oni cjelogodišnji tu.
Sada su i zrikavci pripremili simfoniju, pa me bude ranim jutrom, iako im odmahnem rukom i smjestim jastuk na glavu.
Lijena sam, zasada sam još lijena, mene lijenost napušta sredinom kolovoza, tada znam, mora se ustati ranije, tada kad turisti krenu odlaziti,
kad u zraku više nije naglašen miris krema za sunèanje.
Kad otok ponovno dobije svoj teritorij samo za sebe, tada, tada je najèarobnije doživljavati ljeto, moje ljeto poèinje u rujnu...
Sve ja to pobrkam, izmiješam, naèinim za sebe, po svojim zamislima i željama, i najljepše je što mi to nitko ne može ukrasti.
Još jedan ljetni dan, žega, sve je pojaèano, naglašeno, knjiga kojoj sam proèitala samo par stranica, pola šalice popijene kave od jutros,
pojela sam komad lubenice i malo sira, èitav, èitavi dan...
A eto, ponovno me zove more, pa zaroniti duboko, duboko, najdublje, i ne misliti na ništa, nego na ljeto koje je, koje je tek poèelo,
ljeto u kojem se moram ponovno izgubiti...