|
Dok jutro raznosi mrve noći, ostatke ostataka jedne neobjašnjive predaje, uspravljam se kao djevojčica koja je postala ženom.
Vidjela sam ti komadić sumnje na trepavici.
Nije ti to od mene, to je samo od mog vulkana.
Objašnjavam crtajući ti prstom po dlanu, kako sam živa u tvom toplomjeru, lako ću ti se rasprsnuti,
kao kad ti zariješ nemir u smiraj, pa ga poklopiš, odrediš mu smjer i smisao, barem na pulsiranje u sada.
Iskočila sam iz orahove ljuske, ti si me tu njihao, u malenom brodu od brižnosti.
Smiješio si se dok sam trljala oči.
Prisjetila sam se gdje me je sve nosilo more, bila sam usred oceana.
(Hoćeš li me voljeti?
Imaš li djece?
Zašto ne mogu osvojiti tvoju Majku?
Misliš li da uistinu ne mogu?
Hoćeš li biti otac mojih blizanaca?
Hoćemo li živjeti na otoku?
Jesam li ti dovoljna?
Zašto bi sve imalo smisao?
Smijem li te zamišljati?
Smijem li te željeti, postoji li to pravo na ovome svijetu?
Hoćemo li se sresti, potrajati, trajati?
Zašto sam ti ona koja jesam?
Može li sutra biti drugačije?
Tko te je poslao i zašto?
Od kada i do kada je ovo SVE?
Misliš li da sam bezobrazna i besramna?
Hoću li te ikada nazivati svojim?
Hoćemo li sjesti u kočiju kojom upravljaju divlji konji?)
Srebrni, tako te nazivam dok tonem u dan, dan se rastvara kao kad kirurg skalpelom razreže meso,
tu ima od strasti, znanja, vjere i moje krvi koja kaplje niz kožu...ništa to nije, ništa to nije!
Ništa se nije promijenilo, a opet sve se doima drugačije.
Punije.
Žega je, nanosim je kao trag tebe na sebe.
|