|
Sakrila sam te među dlanove, znaš, kao kad pokušavaš zadržati krijesnicu, a onda je pustiš, a ona
ne izmiče, znatiželjna je, mirna, nosi fluorescentno zeleno svjetlo, kao da se napila iz vještičjeg kotla,
zašto bi onda ona bježala?
Ima nadnaravnu snagu, kao Asterix i Obelix, jedan pijucka, dok je drugi upao u bačvu.
I promatram te u dubinu i širinu tvog dodira, pomislim, kao da je torba načinjena od svemira,
pa iz nje izvlačiš enciklopedije, planete, kamenje, kruške, vilice, pilu, ružičnjak, automobilske tablice,
olovke, monokl, kosilicu trave, srp, čitav jedan bicikl, perje, knjige, šalice, tvornicu milosrđa, i tako to,
dvije tone običnih kockica, ne zaboravimo sir, kruh i paštetu od tune!
Beskonačna zaliha za život spojen koncem od bliskosti.
I dok ti sanjaš, spavaš, ili se umivaš s novim mislima, dobro ti jutro Gospodine, laku noć, zbogom i dobro mi došao!
Sve je to natisnuto u jednu malu brazdu moje svjesnosti, u kojoj te oživljavam, samo za sebe.
To nije tajna, to je javno obznanjena molitva.
Isplivao si ispod mora od rečenica, i sada se čudiš, čudim se i ja.
Dok ustaješ, vidim kako s tebe padaju slova, poravnavaš si odjeću, koraci su čujni,
nitko te osim mene ne vidi, ne vidiš se ni ti sam.
|