|
Kao vješta domaćica pospremila sam svoja tri mušketira u krevet.
Jedan je moj otac, moja krv.
Drugi je dječak rođen iz mojih snova, ali u tuđoj maternici začet.
Treći je dječakova krv, njegov djed, točno toliko.
Između ručka i večere, između čaša, tanjura, vilica i noževa, mnoštvo paketa i paketića odredila sam vrijeme za tebe.
Još si mi drag.
Još želim provjeriti dišeš li, ne, ne zbog mene, od mene ti neće biti ništa.
Moje je prezime lijek, od njega zacjeljuju rane, od njega se čini sirup, možeš me popiti, izgristi, pokušati ugušiti,
i dalje će ostati trag moje dobrote na tvojoj koži.
Blistaš, znam da blistaš, da se osjećaš nenadmašno, jer ti si zagrabio u moju unutrašnjost.
Nisi ostao praznih ruku, ponio si malo, bar jedan mali dragulj, vidim kako si ga sakrio u njedrima.
Nikome ti nećeš pričati o tome.
Ti si onaj kojemu je dovoljno imati.
Znaš ti dobro da ono što si odgrizao svojim zubima, otkinuo svojim rukama, počupao svojim prstima,
da ti je ostalo za popuniti jastuk.
Jastuk na koji ćeš nasloniti svoju glavu.
Jastuk koji ćeš ako želiš obgrliti rukama.
Jastuk koji ćeš stegnuti šakama.
Ali jastuk, jastuk moga imena.
|