srijeda, 16.06.2021.

Tama...




Iz sna me trgnuo grč u desnoj nozi, u listu, zgrčila sam se snažno, stegla jastuk i vrisnula u isti, bol je bila neopisiva, tako ga dugo nisam osjetila,
zahvalila sam se što me nije uhvatio u moru, kod plivanja, jer plivam kilometarske rute, prema otvorenom moru, gdje nema ljudi.
Sad se ispunila i ta kvota, prijekorno sam si rekla: eto ti, kad ne piješ redovito Mg.
Tek toliko da se zna, nisam ga popila niti kasnije, nekad, ponekad se uistinu kockam sa samom sobom, čista ludost.
A onda sam se javila na mobitel i sve se počelo rušiti, urušavati, kao kad val odnese kule načinjene od pijeska.
Blagi napad panike.
Satima samo čekanje i neznanje, nemogućnosti, no nada, nada kao kruna na glavi, nada kao sjaj u oku, nada.
Ovaj je put urodila plodom, mogla sam napokon disati punim plućima, otišla sam i k moru, na kasno kupanje.
More me kao i obično voljelo čistom ljubavlju, zaronila sam duboko, duboko, duboko, da ne čujem ništa i da ne vidim ništa osim mutnih obrisa.
Ništa i nitko.
A onda gubitak daha, i brzi izron.
Povratak u realnost.
Susretala sam ljude, ne znam niti koga niti što, bila sam totalno opijena olakšanjem.
Znam da sam odgovarala, znam da sam kimala glavom, znam da sam drhturila jer mi je bilo pomalo hladno, ne što je hladno, već što me pomilovao šok.
Vidjela sam mnogo slova, I, M, D, T, J, A...i sva su mi ta slova imala smisla, koji vrtlog, pomislila sam.
Znala sam da su to moji darovi, da su to moja obilježja, da su to poglavlja.
Svako sam to slovo pomilovala i rekla sam im: danas, danas sam vam malo umorna, moram poći leći...
Svi su imali razumijevanja i nestali su kao što duhovi nestanu.
Čak i duhovi imaju milosti.
Tama...
23:27 Komentari (5)

<< Arhiva >>