utorak, 15.06.2021.

Život ipak teče dalje





Sedam je sati ujutro, sunce se već dobrano probudilo, nasmiješilo mi se, pomilovalo mi je kosu i oči, malo sam škiljila, nespretna i smiješna djevojčica-žena.
Utopila sam jutros sve stare snove u moru koje se povuklo, oseka!
Bilo ga je svejedno dostatno, što se mora učiniti, mora se. Odavno sam naučila da ono što nije naše, da će se vrlo jasno prikazati takvim, samo što to često ne želimo vidjeti, nemamo snage, a bilo bi nam mnogo lakše, jer tada, tek tada možemo dignuti, otvoriti svoja jedra i zaploviti otvorenim morem,
ništa nas tu više ne drži.
Duboko sam udahnula, zahvalila se na svemu što je bilo, i dopustila da me bonaca obgrli, a ono što tek slijedi da mi bude vitar u leđa.
Sve je dobro, sasvim dobro.
Nije svaka strijela namijenjena za centar, nekad jednostavno omašimo željeni ishod.
Možda nije samo do nas, no to zna ta neka viša sila, dobro je priznati si sve što se mora reći, izreći na sav glas, no mnogo je bitnije zauzeti novi smjer.
I kapetan se mora u neveri snaći, spasiti brod, spasiti posadu, spasiti putnike, tek onda zadnjega sebe.
Što ima veze kad nevera prođe, sve ponovno dođe na isto, kao da ništa nije ni bilo, samo mali ožiljak, saznanje više, ali život ide, život teče dalje...
15:27 Komentari (5)

<< Arhiva >>