|
Ljudi su počeli dolaziti, počeli su se skupljati kao rakova djeca, na plaži smo zasada Margaret i ja, te pokoji slučajni prolaznik koji dođe, okupa se i ode.
Nas dvije smo uhvatile svoje mjesto, naše mjesto je naše mjesto već godinama, svi koji dolaze znaju da su naša, ne trebamo ničime obilježiti, niti ostaviti ručnike, ljudi su ljubazni pa naša mjesta ne zauzmu, doduše, da je stvarno neka gužva Margaret može u bilo koje doba dana samo lagano sići niz stepenice, napraviti otprilike dvadeset koraka i ostaviti ležaljku, no to uistinu nije potrebno.
Od kad sam stigla dani su mi obojani boravkom kod Margaret, naš dom je i tvoj dom, znaš to...da, Magi, znam, hvala i cijenim to, ali imam ja svoju kuću,
no ne možeš se previše natezati s tvrdoglavom jarčicom, posvojili su me i gotovo, sve dok se ne udaš, tako će biti, pa tako i bude, uostalom tko ne bi htio da se netko brine za njega?
Divno je tako biti okružen s ljudima koji te vole, cijene, poštuju, kojima si bitan.
Popodneva su nam lijena i dugačka, kava, sunce, šum mora, vrijeme se rasteže poput žvakače gume, tu i tamo malo vježbam hodanje po šljunku i po oštrom kamenju, skočim u more, bacam oblutke, čitam knjigu, nešto sa strane piskaram i maštam, plovim, veselim se.
Shvaćam li koju slobodu i sreću imam? O, da! O, da! Nimalo to ne uzimam zdravo za gotovo, što je najbolje od svega, što sam više zahvalna sve mi toga više dolazi, iznenađuje me, to je izvor koji nikada ne može presušiti, i u to ne sumnjam, nemam dvojbi oko toga, samo sam na tom valu. Surfam, da, ja surfam.
Razmatram svoj život prije i sada i shvaćam da sam toliko teških dana preživjela upravo stoga što sam iznad svega vidjela svjetlost, nadu, nisam se predala ni kad nisam znala što i kako, i sa svim tim silnim napadima panike, kad sam se plašila da ću umrijeti, i onda odjednom sve ovo.
Život uistinu pruža sve, samo što to sve nije ono što mi mislimo da je. Lice i naličje a jedan je novčić!
Lako je i misliti, a i ne misliti kad si na suncu, kad žmirkaš, kad se igraš sa samom sobom, mislima je lako doletjeti kao i odletjeti.
U jednoj sam tako misli pomislila kako ćeš me jednog dana pitati : i kako je bilo na moru?
A ja ću odgovoriti točno ovako : bilo je divno, uvijek je divno na moru, no nedostajala je jedna sitnica.
Ušutjeti ću. Ako me upitaš : koja? Nasmiješiti ću se vragolasto i izjaviti : nisam imala nikoga da me namaže kremom za sunčanje!
Reći ću točno tako.
Zar je to istina, ili ipak nije, to je tek manje bitno.
Možda je tek prava istina da je riječ o tome da ti nisi bio tu.
|