Danielaland : Svevremenski let

Puž se uporno uèahurio na moju bijelu škuru i ne mrda niti milimetar veæ danima, mislim si jel živ il mrtav?! Ali nekako nemam volje priæi mu,
pa ga pokušati provjeriti i eventualno odstraniti, neka stoji.
Pukla je i jedna ploèica, podna, nije bila zalijepljena kako treba, nije bilo dovoljno lijepila, i sad se motam oko te krhotine, pa promatram, što uèiniti,
što ne uèiniti?
U jednom trenutku skoro sam zamolila Sv. Antu da mi stigne u pomoæ, ali ništa od toga, danas je njegov dan, sigurno ima pametnijeg posla
nego se baviti mojim ploèicama, pa sam odustala od zazivanja, što je fer, fer je!
Takva je bila nedjelja u svom startu, no nisam se kao obièno stresirala oko toga, u zadnje vrijeme na sve imam odgovor : laaagano!
Malo kasnije èula sam od jedne astrologinje, da mi preci šalju signale preko pokidanih stvari, aha, dakle logièno objašnjenje vs. paranormalno!
Ionako ne mogu stiæi u vrijeme prije tog dogaðaja, pa ga sprijeèiti...no da nastavim, dugo sam vremena radila na sebi, ali zbilja kopala rudnik, da bi došla do ovoga stanja u kojem se prepuštam toku, struji, puštam da me nosi, ne planiram, samo ono minimalno, ustani, odjeni se, operi zube, poèešljaj kosu, skuhaj si kavu, napiši dnevnik zahvalnosti, pa k moru, ostalo æe sve doæi samo od sebe, biti æu voðena, privuèena k tome, život u svoj svojoj jednostavnosti.
Ubrzo sam se našla u kasno poslije podne s Margaret u pentranju uz brdo, sunce je veæ bilo lagano u silasku, ali kapljice znoja su krasile moje èelo, inaèe bih se uznemiravala i oko toga, te prirodne pojave, jer žene bi kao trebale biti apsolutno savršene i nedodirljive lutke, danas mi je to bilo baš okej, sasvim normalno, malo sam se èudila samoj sebi, odakle ta silna opuštenost?
Ponovno sam surfala istim policama kao i juèer s Jasnom, koja razlika, pomislila sam, danas mi je Margaret pokazala još kraæi put.
Kraæi put, razmak polaska od sat vremena, dva slièna, a toliko razlièita dana.
Ali deset minuta je deset minuta u tom jednom danu. U deset minuta se mogu istuširati, ili si spremiti obrok.
Dobro je imati deset minuta više, da, to je dobra stvar.
Kako mogu u dva dana doživjeti inaèe sedam dana u tjednu, kako sam uspjela uæi u tu dimenziju?
Esencija, kao da sam na speed-up!
I opet sam spucala par sati, na teraci. Na tv-u je iznenada zatutnjalo tvoje ime, to me skroz zbunilo, nisam o tebi pomišljala od trenutka,
kad sam u duæanu promatrala ponudu crnih vina.
Pitala sam se koje ti preferiraš i piješ li uopæe vino?
Osjeæala sam kako mi netko steže dlan, ponadala sam se da je to tvoja energija s tvoga kraja svijeta, no nisam bila sigurna,
èovjek nikada ne može biti siguran u neèije telepatske sposobnosti, jesu li, nisu li?
Pretpostavljam da me se niti ne sjetiš, tako to biva s ljudima, èim te nema neko vrijeme, zaborave te,
koga nema, bez njega se može, ne kažu to stari uzalud.