|
Tiho na prstima, skoro neprimjetno zakucalo je ljeto na vrata, radosno sam mu otvorila, moje omiljeno godišnje doba.
Oduvijek sam živjela u svome umu u ljetu, kad bi maštala, zamišljala, to bi uvijek bilo u ljetnoj pozadini.
Miris pokošene trave, miris rascvjetalih lipa, miris borova i mora, može li nešto na ovome svijetu biti ljepše za mene?
Za mene ne.
Ranije no obično hodam bosa pustim kaletama, volim kad se unutar njih usadi hlad, a visoko, visoko iznad sija sunce, žuto i okruglo,
podsjeća me na komad sira, a moja duša veselo grli čitavi svijet, nemam pojma ni tko sam, ni što sam, koliko imam godina, samo se predajem
tom osjećaju, tom divnom, bezgraničnom osjećaju svesmisla i ništa, ništa drugo mi ne uzima pažnju, jer sam preduboko u trenutku.
Mrvicu pomalo i zažmirim i usporavam hod, pomišljam kako bi bilo dobro ostati zamrznuta u ovom trenutku, baš u ovom, a onda ipak, sa samom se sobom raspravljam, ima ih još nekoliko, mislim trenutaka jel, koji bi bili jednako važni i bitni, npr. stapanje s morem, kako onda možeš zaželjeti ovo?!
A nije li onda i divan osjećaj vođenja ljubavi, prvi poljubac, radost i trema prvog dejta?
Da, da, jako bi se teško mogla zamrznuti u samo jednom trenutku, ali bilo bi lijepo kad bi mogla nanizati te najčarobnije trenutke, pa ih staviti poput kolajne oko vrata, i po potrebi samo ući u taj jedan trenutak, kao što je mala Palčica ulazila u svoj krevet od ljuske oraha, wow! Ne bi li zbilja bilo lijepo?
I tako u tim sanjarijama i razmatranjima prođe mi sat, pa dva i etoga poslije podne je.
More je već sve tamnije, i sunce reflektira drugu nijansu žute, raduje me uočavati kako se svakog dana sve transformira, sve se sprema prema žetvi.
Tu sam i tebe povela, ponekad mi se čini da razgovaram s tobom o svemu ovome, vrlo dobro znam, ti bi pomislio da sam poprilično šašava,
ne znam bi li me htio držati za ruku? Kad sam takva, pomalo ni na nebu, ni na zemlji! Ali voljela bi imati nekoga tko me zna uhvatiti pri slijetanju s Urana.
Čovjeka koji bi sa mnom stvarao trenutke za koje vrijedi živjeti, ponekad zbog kojih vrijedi plakati, a ponekad za koje se vrijedi smijati.
Ponekad, da.
|