|
Teglila je veliku modru vreću punu papira, vukla je niz ulicu, sunce se igralo s krošnjama drveća.
Dobro jeee, rekla sam, mogu sama, dobro je!!!
Čudno je kako sam se osjetio pomalo posramljen, ja njoj ponudim pomoć, a ona je tako odlučno odbije, toliko da me još i posrami, što sam je uopće pitao?
Osjećam se kao budala.
I onda kažu da više nema kavalira, i da kakvi smo mi to muškarci! Glupost!
Žene su postale previše divlje, da, nije samo krivnja na nama, kako s takvim čudakinjama izaći na kraj?
Mučilo me to, eto i sada me muči, muči me dok sjedim u fotelji i na koljenima držim novine, nikako izaći na kraj s koncentracijom.
Stvarno ne znam gdje sam to odlutao, a dešava se sve češće.
Nedostaju mi tvoji koraci i tvoj prodoran pogled, prepao sam samog sebe kad sam se zapitao kakva si ti zapravo?!
Ti, ne bi nikada ponizila jednog muškarca, to mi je sasvim jasno.
Vjerojatno si pomalo tvrdoglava i odlučna, ali vidio sam ono jutro kad si pomogla nekoj starici pri izlasku iz autobusa,
primila si joj vrećice, i zatim joj ih vratila, zahvaljivala ti je, tvoj vedri ton glasa i ljubaznost, ta slika, eto tu mi je, grije me.
Nekako u ovom sveopćem kaosu ponašaš se kao dobra vila.
Koliko ću te dugo morati čekati? Ha?
Kad ću ponovno vidjeti tvoju zaigranost?
Nedostaješ mi, pitam se, jesi li bar jednom izustila moje ime, pa možda i dok si se spremala leći u krevet?
Barem jednom. Volio bi, jako bi to volio.
p.s. zamisli da smo ti i ja na onim papirima koje je ona žena tako mukotrpno teglila, zamisli da je tamo ispisana čitava tvoja i moja priča,
zamisli da nas je zapravo ona stvorila, i da bez nje ne postojimo!
Dovraga, trebao sam joj ipak uzeti tu vreću s papirima i spremiti je na sigurno.
|