Danielaland : Svevremenski let

Lijeno jutro, prvo sam po obièaju njihala lijevu nogu, pustila je da visi s kreveta, tako se nekako volim razbuditi, ljuljuškajuæi se, zatim sam protrljala oèi, kao da želim provjeriti u kojoj sam to stvarnosti danas, i ustala sam prvo na tu lijevu, pa desnu nogu i obukla se u dan.
Šalica crne, jake, gorke kave, dakle bez šeæera, bez trunke šeæera.
Bosa sam izašla na teracu, i rekla : dobro jutro More! Još ka dite nauèila san je napamet, bila je to jedna od domaæih zadaæa, jedna od dražih, nauèiti je recitirati, barem s tim nikad nisam imala problema, eto, upravo sada vidim, èujem, doživljavam ispoèetka scenu : uèitelj me proziva, lagano ustajem sa stolca, nekako sveèano, jer za mene je to i bila sveèanost, imam kosu stegnutu u visok rep, i s ponosom recitiram...možda, možda zato što sam veæ i tada znala da je upravo more moja sudbina.
More je koljevka moje duše i tu æu stati. Stati, stati, stati...
I hop, dan se nakon toga uvijek uèini bogatijim, pozdravimo se more i ja, danas nema vitra, niti kiše, pa mu mogu otiæi, otiæi se voljeti s njime, stopiti se, u svakom zamahu zaboraviti na sve drugo, prepustiti se.
Govore li drugi moru, hvala ti?!
Nemam pojma, možda i jesam malo uvrnuta, jer kad uðem i izaðem iz mora šapnem mu, hvala ti, volim te.
Stvar ljubavi, èiste ljubavi.
A onda mali lokalni duæan, svi me znaju, a došla si? Ae, jesan !
Kad, a prošli tjedan ! Jedva san doèekala, bilo mi više dosta gori!
( nisam išla u mali duæan, jer se nisam spremila na razgovor od po ure...nema šanse da to izbjegnete, nabavila sam namirnice za par dana u trajektnoj luci)
Znam, znam, znam, ispada pomalo èudno, ali kad se vratim ovdje, poprimam taj govor, nije to namjerno, ulagivaèki, to doðe spontano, jer me moji boduli uvijek uèe, a meni nekad bude pomalo i neugodno, ali shvatim da im bude drago, što im se pokušavam prilagoditi, kao da im dajem svoje malo priznanje, na vašem sam terenu, slušam vas, poštujem, ne nameæem ništa svoje, ovdje sam jer volim ovaj vaš škoj i to je to, nema tu filozofije, zato me i vole.
Prihvatili su me ka svoju, vesele mi se, vesele se æakulati i zezati se sa mnom...znam, vidim kakvi su prema onima koji drže svoj gard...uvijek im kažem; možete li zamisliti, svi vaši mladi biže gori, a ja doli? Smijemo se tome, i onda nekako doðe do balansa, znaju da dolazim èistoga srca.
Nakon butige, možete se fino, lipo iæ odmorit, ruèak æe kasnit i tako to, no meni vrijeme ionako ne igra nikakvu ulogu.
Skuhala sam si juhu od rajèice.
Crvenilo na bijelom tanjuru, kontrast.
Sada se spremam na jedan pogreb. Društveni dogaðaj, da, dobro ste me èuli, to je društveni dogaðaj na otoku.
Ne odem li, to bi bilo èisto izdaji, iako nimalo ne volim pogrebe, ali susjed je ovdje više od brata.
Idem isprati sol iz kose, jer sva sam kovrèava ka ovca, pa se prepustiti tom valu od dana, koji je takav kakav je.
Èak i u tome svemu, maštati æu i o tebi. Neæu to zaboraviti.
Ti nisi savršen èovjek, nisam ni ja, ali zar sam ja ona koja æe naglašavati ièije mane? Koja æe ih stvarati u pisanju namjerno?
Zašto bih ja ikada trebala muškarca razgolititi do kraja? Ne èini li on to sam svojim namjerama, dijelima, postupcima?
Ne èinimo li to svi mi sami sebi?
Kava je to ljubav, ako uopæe je koja ne idealizira ?
Ljubav umire, kad u voljenom biæu ne zavolimo njegove mane, to i je bit ljubavi.
Prihvaæanje drugoga do samoga kraja, do dna njegovog biæa.
Tragedija ili komedija ili tragikomedija?!
Što znaèi pisati o propalim, teškim, turobnim ljubavima? Mislimo li tada da smo bolji od drugih, jer uzdižemo svoju bol?
Jer naglašavamo koliko smo mi osobno propatili?
Èovjek je nesavršeno biæe, i baš stoga bitnije je pisati o njegovim dobrim stranama, no o onim niskim, podlim, tamnim.
Ljepota trenutka je tako rijetka, tako èesto je ljudi ne vide, pa èesto ostanu zarobljeni u sivilu, a ovo modro more, plavo nebo s bijelim oblacima, sunce žarko i blještavo, kako bih ga mogla potopiti crnom? Kako?
To bi bilo iz hira, ma samo da udovoljim drugima, to ne bi bila ja, prava ja, žao mi je...žao mi je...