|
Već je drugo jutro od kad te nisam sreo, kao i jučer i danas sam ponovno osjetio sitan ubod oko srca, a znao sam da nećeš doći, vidio sam kad si otputovala, vukla si svoj kovčeg i na leđima nosila ruksak ( jedan dio mene htio je ubrzati za tobom i pomoći ti oko prtljage, a drugi je znao da te moram pustiti, ti si samouvjerena i suverena djevojka, iako znam da bi mi dopustila da ti darujem poklon i platim večeru, ali tek kad bi se uvjerila da to činim bez ikakvih kalkulacija i očekivanja, toliko sam te ipak upoznao...) na sebi si imala malu crnu haljinu i prozirne tenisice.
Zapazio sam već prije mjesec dana, da uvijek imaš svoje kombinacije, pomalo sam bio i zbunjen kad sam te upoznao, jer jedan si dan odjevena kao da ideš na glamuroznu večeru, a drugi dan kao da si trap pjevačica, i sve nosiš ponosno, transparentno, sve ti to pristaje, svakog sam se dana potajno pitao što ćeš danas odjenuti ?
Iskreno, nikada ali baš nikada ne bih pogodio, prvo sam pomišljao da postoji neki redoslijed, sad si dama, sad boem, malo princeza, pa lutkica, nekad na granici s ekscentričnošću, to me istovremeno zabavljalo i privlačilo, što nisi uvijek ista, nisi predvidiva, ali ubrzo sam shvatio da to mora biti neki tvoj unutarnji slijed stvarnosti. Jer to tvoje odijevanje, kao da je svaki put sraslo s tobom, to nisu bile samo obične krpice nabacane da se nekome svidiš, ne, to što bi toga dana odjenula, kao da je dolazilo iz tajnih ormara tvoje duše, pa se pretakalo u svijet i činilo ga zanimljivijim.
Činila si sve te naše susrete pomalo mističnim i uzbudljivim.
Teško se nakon toga ponovno vratiti na stari, uobičajen život, susretati ljude koji su sasvim normalni, koji su možda ponekad i nalik jedni drugima, pomalo uniformirani, možda su samo umorni od života, pa su izgubili tu svoju šarolikost, čini se da sam je i ja sam pomalo izgubio, a možda, vjerojatno to samo nije njihov način življenja sebe. Ovo je tvoj način, a ja nikada nisam mogao ni zamisliti da bi ja sam, osobno ja, mogao obraćati pažnju na to, jer ranije i nisam, odjeća je za mene bila samo nužnost. Potrebno je da bude udobna i da u tome izgledam solidno i to je to, ništa posebno.
A sada tek vidim kako pomoću odjeće možemo pričati o sebi, ti pričaš o sebi kroz nju, to i je jedan od razloga zašto sam se zaljubio u tebe, jedan od mnogih. Od kad te nema, tek sam sad počeo učiti o samome sebi, dotakla si me dovoljno da se počinjem pitati o tome što ja zapravo želim, gdje sam sada točno, kamo idem, zar ću ostati tapkati na mjestu?! Jesam li učinio dovoljno za sebe i svoj život?!
Zar sam se zaljubio? Jesam li uistinu ?
Ponekad je potrebno da nam netko samo uđe u dane, da nas obasja poput sunca, pa da shvatimo kako ništa više ne može biti isto.
Bez poljupca, bez dodira, bez popijene kave, bez ičega osim usputnih, kratkotrajnih susreta i bezbroj uhvaćenih pogleda.
Jedino što mi je sada preostalo, dok brojim dane, dok se ne pojaviš kao sunčana zraka, kao oaza u pustinji, samo je nada, nada da nisi fatamorgana, nada da ću ti jednom okrznuti dlan i reći ti : čekao sam te !
|