|
Danas sam se odlučila suočiti s visokom travom, tko je lud, tko pametan, a tko je Daniela?
Zakoračila sam bosa, u kratkim hlačama i dugačkoj majici, s nekakvim čudnovatim plastičnim zaštitnim naočalama, te crvenom električnom kosilicom,
prije toga, dobro sam se ohrabrila govoreći si : to je samo obična košnja trave, ti to možeš, nije to kvantna fizika, a čak i da je, tko kaže da u tome ne možeš ostvariti najbolje rezultate, ha?
I išlo je dobro, bila sam baš ponosna, zadovoljna i sretna što mi je to pošlo za rukom, inače to obavlja moj otac, no s obzirom da sam sada sama na otoku,
hoćeš nećeš, djeluj, jer susjedi ne žele prolaziti pored dvorišne džungle, apsolutno razumljivo.
Mislim da sam naljutila kukce, bube, poneku malu zmiju i to bi bilo otprilike to, no zbrisali su oni već u obližnje skrovište, ništa nije zauvijek.
Svidjela mi se tišina nastala nakon toga, te slatki umor u rukama, čovječe, nisam mogla primiti ni čašu.
Sjela sam na sredinu dvorišta, pa sam zatim samo nježno legla, sunce se skrivalo u polutamnim oblacima, osjećao se dolazak kiše.
Čekala sam tako neko vrijeme, sve dok nisam osjetila sitne kapi, tek je jedan omanji oblak odlučio ispustiti pokoju suzicu.
Utrčala sam u kuću, svukla svu odjeću i otišla pod tuš, odzvanjao je kupaonom moj šašavi smijeh.
Bože, kako sam sretna, pomislila sam, stvarno sam sretna!
|