|
Danas sam kuhala marmeladu od marelica u kući moje prijateljice Amerikanke, zapravo ona uopće nije Amerikanka, već je Armenka, volim tu svoju Margaret sa svom njenom nevjerojatnom prošlošću.
Primarno sam u podne morala biti na ručku koji je prilagodila meni, jer zna da sam izbirljiva, sekundarno je bio dogovor da ćemo možda raditi marmeladu,
ovisi o trenutku i tako to. Uvijek bude tako to...
Nisam znala da će biti i tercijarna večera, koju nisam mogla odbiti, pa sam nakon te iste, samoinicijativno očistila pola vrećice graška, odnosno kako oni kažu : biži! ( koju sam joj na jedvite jade otela iz ruku i rekla, ja ću! ) Par zrna su iskočila na pod-totalni harakiri, malci su si dodijelili uloge Samuraja pa sam se počela hihotati i rekoh samoj sebi na glas, a zatooo ih oni zovu : biži, jer biže ća!
Kad se Margaret vratila na balkon, veselo sam joj objasnila svoju šašavu spoznaju, i ona se počela smijati ; imaš pravo, imaš pravo! u međuvremenu sam se išla baciti u more, s obzirom da joj je kuća kraj mora, manje od sedam metara, otprilike, a onda se na satu pojavila brojka 22:15, Magi, moram doma!
Nikad nam ne dosadi biti zajedno, i vrijeme nikad nije vrijeme.
U njenom sam domu kao kod sebe, otvaram frižider, pomažem joj oko sitnica, sređujem joj stvari koje ponekad jezična barijera priječi; čitaj-telefoniram za nju! Margaret ima sedamdeset i kusur godina, no to u tom našem slučaju, ponovno dokazuje da su godine samo brojevi.
Lako je onda sanjariti u tuđem domu, dok s krovnog prozora prolazi zraka sunca na dio štednjaka, nisam to zamijetila ranije, rekoh joj.
Smijala se, ona se uvijek smije, čak i kad je pomalo ljuta.
Njena trpeza je uvijek bogata, ponekad mi se čini da ne postoji trenutak u danu kad nije spremna ponuditi neku od svojih delicija,
stalno se žalim i govorim joj; ne znam kako su svi tvoji toliko mršavi, a ti ih stalno nutkaš, da živim s tobom vjerojatno bih postala Pandica.
To je dio njene kulture objašnjava mi, iako to znam, puštam je da priča, volim njen engleski, koji nije savršen, jer joj nije materinski, kao ni meni,
zato mi je lakše kad u razgovoru griješim s tim engleskim, najčešće pričamo upravo na njemu, za vježbu, za mene, nekad kad me uhvati migrena ili lijenost, ili kad su i drugi ljudi oko nas, pričamo na našem, kojim ona u principu dosta dobro barata.
Nekad joj iskreno kažem da joj se divim, otisnula se u svijet kao vrlo mlada djevojka, snašla se, pronašla dobrog muža, rodila dvoje djece i naučila dva dijametralno suprotna jezika.
Smijale smo se dok smo ubirale marelice s drveta, tko ovo radi nedjeljom popodne, bere marelice s Armenkom u njenom vrtu na otoku Ugljanu?!
Ludilo, pomislila sam!
Kaže ona na to : can you imagine ?
Često dok sam s njom, zastanem u trenutku i pitam se, zar je ovo stvarno?
Ne znam točno tko je upao u čiju Zemlju Čudesa ili smo zapravo naše primarne sjedinile u zajedničku?!
Prepuštam se tim valovima njene energije, sviđa mi se osjećaj da pripadam njenoj obitelji, sviđa mi se kako se brine o meni, onako kako to bake i majke obično čine, ono što sam ja prijevremeno izgubila kroz svoju krvnu obitelj, dobila sam u drugom obliku, s ovom divnom ženom.
Svemir ima sjajan smisao za humor, kad mi je poslao tako posebnu i drugačiju osobu, nije to mogla biti neka naša žena, morala je biti ekscentrična, avangardna, svjetska žena koja spada u moje šarolike likove koje sam si inače sama stvarala, kao da je ispala iz moje bajke, tako nekako, pa da!
Najviše od svega obožavam nit vremena kad se uhvatim kako samoj sebi govorim, za ovakav trenutak sam čitav život živjela, za ovakve punine, za ovakve odnose koji se stvaraju među ljudima, mogući su, samo treba otvoriti srce, obitelj su ljudi kojima je stalo.
Teško je to riječima tako precizno i jasno uprizoriti, ali nema ništa ljepšeg, pomislila sam, nego sada, u ovom trenutku: stajati kraj štednjaka, kuhačom miješati marmeladu, pa podignuti pogled i kroz kuhinjski prozor očima milovati more, u pozadini nogometna utakmica koju gleda na sportskom kanalu, njen suprug, a Margaret pjevuši dok pere suđe...poznata melodija, mrmljanje dvaju jezika, glazba za moje uši!
U tim trenucima, razmišljala sam kako bi bilo lijepo, da ti i ja jednom, nekome budemo Margaret i njen suprug, nekoj djevojci koja bi nam mogla biti kći.
Već sam te zamislila kako s ponosom pečeš roštilj, pa puštaš nas ženske da se bavimo svojim ćakulama, nekad nam se pridružiš, najčešće poput njenog supruga izvodiš male ''svinjarije'' uštipneš me za stražnjicu, ili me pridigneš oko struka, kao što to on čini...da, kad sam u tom tobolcu od ljubavi i topline,
znam da sam ti bliže no ikada, prvi su koraci već napravljeni, prema nama.
|