Danielaland : Svevremenski let

Probudila sam se ranije no obièno, sunce mi je dodirnulo rame, na tren sam pomislila...
Protrljala sam oèi, kao dijete pred poklonom ispod jelke.
Nikada nije drugaèije, ni kad imate malo više od sedam godina. Smijeh.
Bože, koja divota življenja, koje su svemoguænosti prosute, ah ! Bože, hvala ti!
Po obièaju moja plava kosa, postala je kovrèava, uvijek, uvijek, kad je blizu mora!
Namrštila sam se, ma samo malo, pa je kuæa postala puna smijeha, prvo se ona meni nasmijala, pa ja njoj i tako je èitav dan postao
žut, sunèan i s neba i iz utrobe doma.
Škure su se rastvorile, grle nebo, grle zrak, sve je otvoreno, sve je spremno za ono što nam dolazi.
Pauci i ja smo se jako dobro razumjeli, deèki-cure, morate vanka, pa onda ponovno, krajem jeseni, vratite se slobodno.
Èini mi se da mi je jedan namignuo dok sam ga na dlanu nosila van, mislim da je mislio da baš i nisam normalna, ali to je istina,
nemam se razloga ljutiti.
Smijeh, ponovno smijeh.
Oko podneva more, samo sam skoèila i uronila, nema tu priprema, naša je ljubav divlja i slobodoumna.
Neki su nas s obale promatrali, èini mi se da su nešto i dobacili, èesto to tako bude, sirena i bla, bla, bla...
Ponovno sam bosa. Ponovno u visokoj travi dvorišta u kojem nikog nije bilo.
Moje zelene vrtlarske rukavice i èupanje.
Umorila sam se, preskoèila sam i doruèak i ruèak, pa sve do veèere, za veèeru sam pojela komad sira.
Popila kavu, otišla napokon do duæana, tamo srela djevojku Luciju, ali je nisam prepoznala jer je sada plavuša kao i ja,
a ranije je imala crnu kosu. No ona je mene odmah uoèila i pitala : došla si?!
Jesam, jesam, kasnim al...nema veze bitno da si stigla, ae!
Ae!
Nakon ae, nema se tu više što reæi, kontate ili ?!
Moram li reæi da sam nakupovala više sira no ièega drugoga, jesam blitvu, luk, èešnjak, vrhnje, sir trapist, krastavac, feta sir, parmezan, svježi sir, mozzarelu...sir, previše sira ili zapravo premalo sira?! Koga briga, pa sad kuham samo za sebe!
Sir.
Iskreno nemam pojma što sam drugo kupila, jer uvijek mislim samo na sir, eh, ljuti ajvar, da, da, da ajvar !
Pa kako æeš ti to draga živjeti?!
Sirasto da, upravo tako.
I onda, dok sam se vraæala kuæi, sjetila sam te se, tvog obrijanog lica, obraza, tih lijepih obraza.
No daleko smo, jako daleko, jedno od drugoga.
Ako si uistinu taj, pobijediti æeš daljinu i sve što je izmeðu nas, ako nisi, što æu?!
Osim nastaviti, kao što sam i veèeras, pa recimo ponovno utonuti u mrak mora ili u more mraka, nema tu prevelike razlike,
sve se to sljubi i proguta me, i za nikog drugog me nema, nitko me se ne bi ni usudio pratiti.
U tome je moja ludost i hrabrost, tonuti u tamu i prepustiti da tama utone u mene.