utorak, 01.06.2021.

Dopuštenje



To tako ide, jednostavno klizi, dogodi se, kao kad razdvojiš usnice, na donju usnicu nasloniš rub čaše, pa se prepustiš automatskim kretnjama, tekućina sklizne niz čašu, njen rub, tvojim jezikom, pa niz grlo, dogodi se, to se dogodi, i nemaš vremena o tome posebno misliti, to jednostavno je.
Upravo si me tako jutros iznenadio, pitao si me : gdje ideš ? Tko si ? Zašto te neprestano viđam?
Tiho sam rekla, nema to veze, ionako uskoro odlazim.
Vidjela sam ti sumnju na licu, uhvatila te panika, pa si me silom želio zadržati uza se.
Nisam ti to dopustila, prijekorno sam ti rekla : ako budeš zločest, pretvoriti ću te u lik u svojoj knjizi!
E, baš to nisi očekivao. Ma nisam ni ja, palo mi je to na um, iako nikada neću napisati knjigu, niti ćeš ti ikada biti dio nje, no slatke, male laži, uvijek dobro dođu, obojaju naše svjetove, kao što bojamo zidove naših domova, nijansiramo ovo što se nijansirati da.
I odjednom, nastupila je sreća, srce mi je zakucalo jače, ti postojiš!
Kad sam se odvojila od tebe, mahnuo si mi, pomislila sam, još jedan dječak, još jedan dječak,
dopustiti ću mu da uz mene malo sanja.


12:37 Komentari (8)

<< Arhiva >>