Danielaland : Svevremenski let

U ovom polusnu, osjeæam da si tu.
Lagano ispružim ruku, dotaknuo sam tvoj zrak.
Nauèio sam sa svim ovim vremenom da si ti moj zrak, i tako kad dotièem prazninu, to je zrak, ali to si ti.
Bez toga ja više ne mogu živjeti.
Nema pravog smisla.

Otvorio sam jedno oko samo da pogledam koje je doba dana, jer sam izgubio pojam o tome gdje sam uopæe,
jer tako je slatko ugnijezditi se u tebe.
Osjeæam nježan miris tvoga pazuha, tamo malo pogurnem nos.
Samo ti želim iskazati koliko mi je bitno, da shvatiš da možeš biti svoja tu, u meni.
Mirišljava si uvijek, èak i kad si znojna nakon ljubavi sa mnom.
U kojoj te samo mogu pokušati osvojiti, jer ti obuzimaš mene, tome se uvijek radujem.
Èitav svoj život ranije nisam sreo ženu-dijete, toliko ozbiljno-neozbiljnu, i kako da se onda prestanem veseliti i nastanjivati
u toj bliskosti?!

Samo malo sam se pomaknuo, jer izvana je stigla mala zraka do mog lica, i na trenutak me probudila iz te èarolije,
èarolije tvoje svestranosti.
Nema veze, vratio sam se tome, uvijek se mogu vratiti onoj koja je ja, jer nikako te nisam mogao, niti želio razdvojiti od sebe.
Uzdahnuo sam.
Osjetio sam te na trenutak na svome tijelu, tvoju težinu, iznenadio sam se, što bi sve ovo trebalo znaèiti?!
Što bi trebala biti ova moja bestidnost, u kojoj te vidim pod sobom, podatnu i raširenih bedara?
Želim utonuti do kraja tebe, sebe, nas...


Zvono na vratima ne prestaje, ponovno i ponovno...zajapuren moram ustati,
ne, nisam uèinio ništa loše...baš ništa...nisam te dotaknuo, nisam ništa, rekao sam ti,
nisi li zapamtila, ti si moja djevica, nikada te neæu oskvrnuti dok mi ne sjedneš u krilo
i dok ne zadignem tvoju kosu, poljubim tvoj vrat...

ti nosiš bilo ispod haljine...