Danielaland : Svevremenski let

Nekad kao da mi iznutra govoriš što bi željela, to dolazi duboko iz moje utrobe, iz središta moga biæa,
kao mali valovi škakljanja, to si ti, to nitko drugi nije sposoban smisliti, samo tebi može pasti na um,
ovo uèiniti od mene !
No dobro, to ''željela'' se odnosi na to, kakav bi ja tebi bio muškarac, jednom kad mi doðeš,
kad obaviješ svoje dvije ruke oko mojih ramena.
(Zagrljaj, ah, kako maštam o tom tvom zagrljaju.
Biti æe to festival od zagrljaja, ti glavna pobjednica, nitko ne grli poput tebe.
Ti se izgubiš u grljenju, moja mala grliteljica!)
Jednom kad se stvorim u tvom dlanu, i ti u mom, kad istovremeno, paralelno
naèinimo jedno drugo živim.
Znam da sada stvaramo vrijeme, dva alkemièara, žena i muškarac, onaj èuveni ying i yang.
Nasmijao sam se sam sebi,
palo mi je na um da bi mogao upaliti vatru uz more, blizu stijena, gdje nema nikoga,
pa ti dimnim signalom, kao da sam daljnji roðak od Indijanaca, poslati najljubavniju poruku:
tu sam, volim te, doði ! Kratko i jasno. Jasno i kratko.
Znam da nisam neki inovator, al zar ženi poput tebe veæ nisu pisali pjesme, nisu li ti poskidali
pol svemirskih tijela, mlijeènu stazu?!
Kladim se da su ti crnu rupu vezali za špagu, kao da je tvoj omiljeni balon od helija, ha ?!
Jel'da, da jesu?
Znao sam.
Zato ja neæu.
Zato æu ja biti drugaèiji i samo te voljeti, grliti, èuvati i biti oprezan s tobom, kao da si snježna pahuljica!
Samo æu te utisnuti u sebe i mirisati tvoju kosu.
Èovjek od ovoliko godina, pa da se ponaša ovako budalasto?!
Sreæom što sam zadnjih dana osamljen, nikako usamljen, jer imati tvoje društvo i tvoje prisustvo, to je kao da stojim na pozornici
okružen tisuæama ljudi, i osjeæam svu tu energiju, kad bolje promislim mogao bih te nazvati : nuklearkom, ti si moja mala nuklearka.
Opasna po život, samo jedan krivi potez, i baj, baj ! Ali ja ne èinim krive poteze, ne kad si ti u pitanju.
Tebe se samo treba voljeti, samo te se treba ljubiti do najsitnije sumnje koja ti se pojavi u umu,
treba poljubiti u sredinu tu sumnjicu, i onda æeš se probuditi kraj mene i biti æeš sretna kao nikada u snu.
Kao u nijednom snu do sada.

Paleto, evo javljam ti da sam umoran.
Èitav sam te dan nosio svuda sa sobom, pitaš se kako sam te to mogao nositi,
kad ne staneš u džep, vreæicu ili ruksak?
E pa nosio sam te u sebi, jer kako smo veæ razjasnili, ti si postala moj stanar,
stanarinu doduše ne plaæaš, ali je zato plaæam ja, èitavim svojim srcem.
I ne žalim se, zapravo nikad se nisam osjeæao bolje, u toku dana ponekad bacim pogled
u ogledalo, i odjednom se tamo prikaže neki zgodniji èovjek.
Stvarno ne lažem, èak su me i dvije, pazi dvije prodavaèice u dvije razlièite trgovine zamijetile,
jedna je direktno pitala : susjed, što je s vama, nešto ste mi veseli u zadnje vrijeme,
kao da ste se zaljubili?
Ako tad nisam pao u nesvijest, sigurno neæu nikada, nisam baš bio pametan pa sam
izjavio, tako je to kad imate svoje privatno sunce.
Èudno me pogledala, a ja sam dao petama vjetra.
Mislim da æu je neko vrijeme izbjegavati, da mi ponovno ne padne nekakva kriva rijeè pod jezik.
Druga je pak prodavaèica izjavila, imate li novu frizuru, nešto je skroz drugaèije na vama?
Tu sam veæ bio oprezniji i dao sam malo drugaèiju verziju istog odgovora, pa sam izdeklarirao,
èovjeku tako malo treba, samo malo sunca.
Dakako ona nema pojma, da si to moje sunce ti, da si unutar mene, i da ovo veliko, žuto na nebu,
nema baš nikakve veze s tobom, osim što ima, jer kad pogledam u njega, pomislim na tebe.
Prièam li smisleno?
Zaljubljen èovjek nije jasan ni sam sebi, a kamoli da bi to ikome drugome onda moglo biti jasno,
mislim to, moje izražavanje, ako je to uopæe još uvijek izraz.

Sjeo sam na balkon i zažmirio, èuo sam kako cvrkuæu ptièice, nisam ih slušao tako dugo, ruku na srce
uvijek slušam glazbu, ljude, dogaðaje, a rijetko kad ovako budem predan trenutku, od kad sam s tobom,
to mi se dogaða, da sam samo u trenutku.
Miriše na ljeto, i znam to je tvoj miris.
Ti si moje ljeto.
Osjeæaš li kako sam ti nježno prošao prstima kroz kosu, tvoju divnu kosu, pa sam te nježno dohvatio za
potiljak, privukao i poljubio, koji smireni poljubac, poljubac od tri sata, samo sam se prepustio i uživao u njemu,
u tvojim usnama, meðu tvojim usnama i nestalo je sve oko mene.
Utonuo sam u polusan, poluviziju, u naš svijet.
Tamo te još uvijek ljubim i nismo razdvojeni.
Sve se još tamo dogaða, a ovdje, ovdje te još nema, samo mala sitnica : fizièki, ali ti veæ dolaziš,
ne možeš ne stiæi, samo se moram jako, jako fokusirati.
Za tvoju ljubav, za tebe, stvoriti æu te.

Na pola žmirim i pružam ruku prema tebi, vidiš, ne vidiš, ovdje si pored mene,
toèno ovdje, u ovom mom krevetu, na ovim plahtama.
Znam da jesi i to mi ni ti sama ne možeš oduzeti.

Ni kad bi htjela!
Ni kad bi htjela!

Naglo sam ustao uz kreveta, jer se pomalo ljutim na tebe, znam da me zadirkuješ
zbog ove moje zaigranosti, veæ te vidim, podigla si ton glasa i smijuljiš se: kao da si zaljubljena žena dragi, dragi ! I plaziš mi jezik.
Zlico!
Ali svejedno, slatka si ti zlica!
I tako volim kad mi kažeš dragi, ima u tome èitavo jedno nježno voðenje ljubavi.
Koje mi doduše upravo sada pada na um, jer sazdan sam i od tijela i od snova, ali pristojan sam èovjek, sramežljiviji i od tebe, pogledaj samo moje pokrete rukom, dobrica!
Tvoja dobrica, ti to još ne znaš, ali uskoro æeš...apciha!
Nazdravlje! Hvala, kažem sam sebi.
(Sanatorij stižem u zagrljaje tvoje!)

Ništa ti ne mogu dugo zamjeriti, ni to što si daleko od mene.

Ah, morati æu moru!
To æe te nauèiti pameti, jer njega voliš više i od mene, totalno si zatelebana, zaljubljena, odana, vjerna, i zato ja eto idem k moru, za tebe, za sebe, za nas,
za njega, za nju, za sve, poblesavio sam, jel ti mene èuješ što ja prièam?
Adio Mare, adio pameti, adio moj divni, korisni mozgiæu!
Pitaš se što mi pada na um?!
Paaa baš mi je to danima tako negdje na vrhu glave, pitanje se proteže lijeno poput maèke, kako to da ga ljubiš toliko, kao da si roðena u njemu, a ja, èovjek od soli, roðen uistinu tu, ipak imam odreðenu distancu, neobièno je da moja mala, plava, kontinentalka toliko živi more, ali drago mi je, drago mi je, jer znam da æu te time pridobiti, more je na mojoj strani.
Jedna dnevna pobjeda, moja!
Zarobiti æu te u moru, biti æeš morska i moja. S tim se veæ da raditi i nositi.
Sad još trebam smisliti, kako æu te dovesti do ove toèke.
Vidi je, toèka !



Paleta je zavladala nama!
Još æu u ovim svojim zlatnim godinama postati trknut, ko da nisam proživio, doživio i saživio se sa svim moguæim neverama.
Ništa to više nema znaèaja, tek sad to vidim, ništa!
Jedino meni bitno je uvuæi prste izmeðu tvojih i voditi te sa sobom, hodati, dugo, dugo hodati i pokazivati te ponosno svima.
Ma vidiš, da sam pobenavio !
Meni takve gluposti ranije nisu dolazile, ja da nekoga pokazujem kao svoj trofej?! Uzgred reèeno, da ti nije palo na um, da to mislim, ti si više kruna moga srca, i ponosnan sam što sam napokon ostavio sva moranja po strani, sva prošla dostignuæa, i što sada napokon mogu èisto živjeti samo svoju ljubav, tebe Paleto!
Mislim da sam postao patetièan, nikome to neæu reæi, ni u ludilu!
Ovako dok razgovaram sam sam sobom i tobom, ali pred drugima,
nisam ja glavna uloga u pjesmi od TBF-a s onom Sonjom ?!

Uh, na trenutak sam se naježio, prošli su me trnci od glave do pete.

Ugledao sam prsten, i pomislio kako nikada ranije nisam vidio nikakav prsten, o njemu nisam razmišljao, baš mi nikada nije preokupirao pažnju,
prstenje, zlato, srebro, ogrlice, nikad nisu bili nešto meni bitno, danas sam zastao i vidio ga...tvoj je, pomislio sam i kupio sam ga.
Kupio sam ti prsten, ne, ne želim ti sada opisati prsten, jer želim vidjeti iznenaðenje na tvom licu, želim da ti oèi zasjaje i da uvijek budu takve,
ma ne zbog prstena, veæ zbog mene, jer ne dajem ti ja taj prsten, dajem ti samoga sebe.
Ne znam, nisam baš siguran da baš mene želiš, ali snažno bih želio da me želiš, ne znam, nudim ti sebe.
Nisi shvatila, ili možda jesi, koliko zamišljam samo da si tu, i sve se svodi da si tu.
TU.
Nemiran sam dok vrtim taj prsten, stavljam ga ispod jastuka, muškarci lažu kad kažu da to ne èine,
uzbuljivo je znati da æu te to pitati, tražiti, zamoliti, da budeš okružena ovim komadiæem zlata, i da æeš time
svima reæi, za mene je on taj.
Želim biti taj, i nije li normalno da te sada dok ti još nemaš pojma o nièemu, samo grlim i grlim i stežem.
I želim biti onaj koji je tvoje pismo, onaj kojemu možeš sjesti u krilo i pokazati mu svijet.
Znaš, nikada baš nisam otvorio svoj pogled prema svemu, zato bih volio uèiti i vidjeti tvojim oèima, jer te me tvoje oèi
vode pod more, ali i upiru u sunce, tražim tvoj dlan, da me sakrije od onoga što je previše za mene,
toliko sam ti vjeran i predan, da ti dajem sve u tvoje ruke...
Ljubavi, nemam neku pjesmu napisanu, ali šaljem ti more pod jastuke...

Probudio sam se nagužvan, imao sam osjeæaj kao da mi fali pola srca, fizièki baš, znam da nije ovaj virus
o kojem svi prièaju, malo sam se nacerio sam sebi jer sam pomislio, nijedan virus nije poput moje Palete!
Ugledao sam mrlju na donjem vešu, ne, niti jedan normalan muškarac ne bi priznao od èega je to, no ja, oprosti mi, u ovom stadiju,
nemam baš nikakvu moæ nad time, to što je mene noæas odnosilo, nosilo, obuzelo u snu, ne, ja ne vidim da bi to mogao biti itko drugi,
no ti !
I sad æeš se ponovno naduriti, pa æemo produljiti ionako jednosmjernu komunikaciju, baš sam budala!
Priznajem što mi se nesvjesno dogaða u snu, a znam koliko si ti delikatna, i da ti se moja izravnost ponekad ne sviða,
a ne shvaæaš da njome želim pokazati koliko si MOJA.
Moram li se posramiti?!
Reci mi blagoslovu moj! Samo reci, samo reci, slušam te i èekam, po dobrom, starom obièaju, ja te èekam!

Da, sve ovo pišem zaigrano i veselo, pomalo te izazivam, ponašam se, ma baš se èudno ponašam, ne prepoznajem ni samoga sebe,
odjednom osjeæam potpunu slobodu, kao da pred tobom mogu biti gol, ne nag, jer nagost je samo tijelom, ali biti gol, to je veæ druga sfera,
to znaèi odbaciti sve barikade, prepreke, smanjiti sve što me može prikriti od tebe.
A ja, eto, veæ vidiš, došao sam u vrijeme kada nemam što za spremiti samo za sebe, jer jedino u èemu vidim odraz si ti.
I žudim, žudim da mi dotakneš kožu, da mi utisneš usne u slijepooènicu, da se prstima poigraš èuperkom moje kose,
zaspao bi tada bezbrižan poput psiæa, tvog psiæa, iako sam muškarac glavom i bradom, i svim svojim imenom i prezimenom,
svim bolima i radostima, tvoj èovjek, èovjek od sna...

Paleto ?
Jesi li tu?!
Osjeæam neku vrstu hladnoæe, sigurno se nešto moralo dogoditi s tobom?!
Nisi mi valjda bolesna, osjeæaš li se dobro?! Molim te, budi dobro, samo budi dobro, ovo me stanje izluðuje,
ne znam zašto mi dolaze slike tebe na sredini kreveta, tvog toplog kreveta, i ti razasute kose, u pidžami, ali grliš jastuk,
sklupèana si poput bebe ježa, i plaèeš, plaèeš, plaèeš, lice ti je crveno, pomalo i nabubreno, oteklo...?!
Poželim liznuti tvoju suzu, samo da osjetim okus tvoje boli, a onda te privinuti na svoje grudi, one su još uvijek dovoljno jake,
da tebe utisnu, da na njima ostane tvoj oblik, tvoj trag, ti èitava, moja, malena, velika, djevojko Paleto mojih snova...
Dovraga, zašto nisam kraj tebe?!

Šutnja...

Jedva sam preživio noæ.
Nadam se da to shvaæaš, ja sam tu negdje, vidim galebove, vidim sunce, vidim more, vidim obalu, vidim šumu, vidim ljude,
vidim lica, vidim maske, vidim trgovine, ulazim u jednu, kupujem kruh.
Dobar dan ! Dobar dan !

Ne slušam ih previše, jesam li grozan ?!
Ne mogu èuti ništa, govore mi, èujem tonove, èujem glasove, ali ne hvatam poantu, jer sam tebe tražim u svemu oko sebe.
Promatram boje, oblike, promatram slova, promatram naslove u novinama, tražim nešto što bi me moglo uputiti na tebe.
Svi pomalo misle da sam ostvaren i da je sve jasno u vezi mene, a shvaæam, tek sad mi je baš jasno, da ništa od toga nije dovoljno.
Jer nema tebe. Koliko muškarac mora biti snažan, da sam sebi prizna da bez one koja æe mu poljubiti vjeðe, nije potpun!
Neka te ne vrijeða, ako ovo ikad proèitaš, sjetio sam se nekih divnih ljubavnica, grlile su me, èak su me i voljele, divile su mi se,
još kako su mi se divile, i željele su me zauvijek kraj sebe...koja blamaža, koja šteta, koji grijeh, takvima sam uvijek kliznuo kroz prste,
nisu bile krive, sam sam bio kriv, nisu bile moja Paleta...
Zamišljam kako ti dodiri nisu bili krivi, bilo je u njima strasti i užitka, ali falio je zaèin, zaèin koji poznaje i stvara samo stvarna ljubav,
samo ljubav koja poput alkemièara nosi formulu za vjeènost, ljubav iza ljubavi...
Pitam se, nije li tvoja kap krvi na postelji, upravo ta moja èarobna tekuæina za vjeèni život, ako je dodirnem prstom, hoæu li postati dugovjeèan
u tebi?! Kakve mi gluposti padaju na um, draga, moja Paleto?!
Oduvijek sam pisao u tebi, zar ne ?!

U ovom polusnu, osjeæam da si tu.
Lagano ispružim ruku, dotaknuo sam tvoj zrak.
Nauèio sam sa svim ovim vremenom da si ti moj zrak, i tako kad dotièem prazninu, to je zrak, ali to si ti.
Bez toga ja više ne mogu živjeti.
Nema pravog smisla.

Otvorio sam jedno oko samo da pogledam koje je doba dana, jer sam izgubio pojam o tome gdje sam uopæe,
jer tako je slatko ugnijezditi se u tebe.
Osjeæam nježan miris tvoga pazuha, tamo malo pogurnem nos.
Samo ti želim iskazati koliko mi je bitno, da shvatiš da možeš biti svoja tu, u meni.
Mirišljava si uvijek, èak i kad si znojna nakon ljubavi sa mnom.
U kojoj te samo mogu pokušati osvojiti, jer ti obuzimaš mene, tome se uvijek radujem.
Èitav svoj život ranije nisam sreo ženu-dijete, toliko ozbiljno-neozbiljnu, i kako da se onda prestanem veseliti i nastanjivati
u toj bliskosti?!

Samo malo sam se pomaknuo, jer izvana je stigla mala zraka do mog lica, i na trenutak me probudila iz te èarolije,
èarolije tvoje svestranosti.
Nema veze, vratio sam se tome, uvijek se mogu vratiti onoj koja je ja, jer nikako te nisam mogao, niti želio razdvojiti od sebe.
Uzdahnuo sam.
Osjetio sam te na trenutak na svome tijelu, tvoju težinu, iznenadio sam se, što bi sve ovo trebalo znaèiti?!
Što bi trebala biti ova moja bestidnost, u kojoj te vidim pod sobom, podatnu i raširenih bedara?
Želim utonuti do kraja tebe, sebe, nas...


Zvono na vratima ne prestaje, ponovno i ponovno...zajapuren moram ustati,
ne, nisam uèinio ništa loše...baš ništa...nisam te dotaknuo, nisam ništa, rekao sam ti,
nisi li zapamtila, ti si moja djevica, nikada te neæu oskvrnuti dok mi ne sjedneš u krilo
i dok ne zadignem tvoju kosu, poljubim tvoj vrat...

ti nosiš bilo ispod haljine...

Šutnja...

Ponovno kiša, ništa zato, èesto to samom sebi kažem, tada, tek tada uzmem si slobodno vrijeme i legnem u krevet,
inaèe sam stalno u nekoj strci, zbrci, uèini ovo-ono, stalno omaðijan vremenom, nastojanjima i trudom.
I eto sad, rano je poslije podne, sve je nekako zamrlo, utonulo, pa mogu, opušteno leæi u krevet.
Odjednom nekako, uzbudi me misao da si ti tu, kraj mene, i pomišljam kako bih te zasigurno grlio i mazio,
kako bih ti dirao lopatice, leða, trbuh, bedra, i ne, nikako ne bih dirao strateška mjesta, jer do njih je tako lako i brzo doæi,
pa se sve što se želi zapoèeti, relativno brzo i završi, a ja, tako sam slab, a opet tako jak, pa bih uèinio drugaèije...
Samo bih te dodirivao svojim nevinim rukama, rukama djeèaka, i ne bih si dopustio da pretjeram, želio bih ti pokazati
koliko poštujem to tvoje tvoje, koje se daje mojem.

Zamišljam tako i maštam, puštam da vrijeme curi svojim tokom, svakoj minuti se posvetim kao godini,
jedna godina je potrebna da ti izljubim pupak, jedna godina je potrebna za trepavicu, jedna za nosnicu...
Volim i tvoju nosnicu, ludo moja.
Ti mi se eto kreveljiš, ti divna, moja šiparico, a ja ti ništa ne uzimam za zlo, jer s tobom vrijeme nema vremena.
I stoga, osjeæam se moænim.
Uskoro æu te iznenaditi, to je sasvim jasno.
Mislim da sam zadrijemao...

Šutnja...

Navikao sam veæ na to tvoje odsustvo, to je u redu, znam da mogu susresti ljude koji mi baš ništa ne znaèe, onako, lijepo je vidjeti ih,
reæi im nešto, u smislu : što ima novoga? Jeste li dobro ? Virusa nema? Nema! Odlièno!
Nekima se i obradujem, jer shvatim da nisam baš skroz otuðen od svijeta, i da me neki od njih cijene i vole i da vole podilaziti mom egu,
to je tako Paleto moja, to je ljudski, to ti je odgoj, to ti je odrastanje, to su ti vjerovanja, uvjerenja, sve ti to veæ i puno bolje znaš od mene,
od mene ovakvoga.
Opet sam pretjerao, pretjerujem dok prièam sam sa sobom, tu se ne mogu kontrolirati toliko, koliko bih se kontrolirao da si ti u pitanju,
jer kad bi ti bila tu, znam da bih se potrudio razveseliti te, u sebi bi možda osjeæao tugu, bol, bespomoænost, al zar misliš da bi to ikada tebi pokazao?
Za ženu koju se voli, za nju se svjetovi transformiraju, tako bi i ja èinio, nisam ti ja nikakav izuzetak, ja sam za onu koju volim najsnažniji ratnik.
Misliš li da bi dopustio da ti itko skine vlas s glave? Ne budi luda, nema tog muškarca na ovome svijetu, sve da je i nekakav tamo, Rambo a da mi dirne tebe.
Moja Paleta je samo moja Paleta, to mora svima biti jasno.
Zato sam danas koraèao pustim ulicama, jer svi su se negdje skrili, plaše se i ja bih se plašio da si ti tu kraj mene, ponašao bih se pomalo
nedolièno, poput malog djeteta, sve stoga da me ti miluješ, zacijeljuješ i iscijeljuješ, da se nadvineš nad mene poput tanane grane,
da me obgrliš i pomaziš, i da mogu biti poput zadovoljenog maèka, podatan! Mrvicu bih preo, a ti bi me uhvatila za èuperak i namignula mi poput
kokete, jer ti to i jesi, sve si ti to, oh, draga moja, mala vještice!

Paleto, ne znam koliko æemo još ljudskih dana biti razdvojeni fizièki, danas me to rastužuje,
zato sam odluèio pisati ti, to æe ostati iza mene, èak ako mi i ne doðeš, iako te èekam, znam da æe moje rijeèi doplivati do tebe,
jer ja sam tvoj val, tvoje sitne ribice u pliæaku, koje te grickaju dok ulaziš u hladno more, sve samo to ja.
Mnogo sam toga ja, ali ljepše mi je misliti o onome što si sve ti, što si sve ti za mene?

Jednom sam davno sanjao djevojku koja je bila pomalo prozirna, ne jer ona sama nije bila sve, veæ jer se kroz nju
zrcalio svijet, ma prikazivao, ona je bila srebrna toèkasta svjetlost, znaš ono kad na pola zažmiriš, pa ugledaš...
pa i moj svijet, tajio sam to pred drugim momcima, jer svi su oni (a nisam ni ja bio drugaèiji), prvo željeli zadovoljiti žudnju,
ispraznost tijela, èisti tjelesni užitak, ali s godinama oh, Paleto, moja draga, kad se sve zbroji i oduzme, sva ta lupanja tijelo o tijelo,
sva ta fizièka pražnjenja pomalo slièe na igru, odvije se, hvala ti, doviðenja, bilo je lijepo, ali nedostaje ono nešto.

Meni nedostaje moja Paleta, uvijek si mi nedostajala, a sada pred ove dane, nedostaješ mi još i više, tužan sam jer kao da nisam
ispunio svoju misiju, nisam te dovoljno puta poljubio, nisam te zagrlio, nisam te èvrsto držao u naruèju, nisma te štitio od svijeta,
od zlih ljudi, jezika, od borbi, vjetrova, ludila kiša, nisam Paleto moja, nisam bio muškarac.
Paleto, bez tebe nisam potput muškarac.
Paleto, Paleto, Paleto...zašto mi ne dolaziš?


Šutnja...

Jutros sam odluèio umiti lice, proæi prstima kroz kosu, malo popraviti frizuru, sve to, jer se nadam da bi ipak mogla stiæi.
Nada umire posljednja, znam, to je tako prosjeèna izjava, ali što je tu je, to sam si rekao dok sam se gledao u zrcalo pri ribanju zubi.
Onda sam odjednom ugledao, jednu novu boru, pa me to isprestravilo, poèeo sam se pitati zar bi me ikada mogla voljeti ovakvoga?
Uopæe nisam star, to nije u pitanju, ali sva ona glatkoæa lica, nestala je. Ne znam ni sam gdje, ali je, no još uvijek imam glatkoæu svoje ljubavi za tebe.
Paleto, Paleto, Paleto...

Šutnja

Koraèam ulicom, kao kakav lopov, hlado je, nije baš ugodno, vitar puše, to sad pišem ovako, jer je više poetièno, ti si poetska duša, nikad te nisam ni vidio drugaèijom,
moja mala, tajna, nježna ljubav, pjesnikinja.
Nema veze što možda u stvarnom životu koristiš invazivnije metode i krpaš ljude, na ovaj ili onaj naèin.
Pih, bolje da se maknem od toga, moram se fokusirati na ono što bi volio uzeti od tebe.
A uzeo bih sve, priznajem ti, uzeo bih tvoju ljubav, tvoj dah, tvoje kose, tvoje snove i tvoje trzaje u snu.
Lijepo bih sve to pohranio u svoje dlanove i tako bih te èuvao za, pa ono za zauvijek !
Znam, sad sam ispao pomalo i patetièan.
Muškarac kad voli, kad uistinu voli, postaje pomalo patetièan.
Do sada to nisam bio. Uzmi svu èast i slavu Paleto moja...

Vrlo dobro znam da ti ne šutiš, tebi kao tebi, uopæe ne bi palo na um šutjeti, ti voliš govoriti,
vidim tvoje pune usne kako stalno lepršaju razgovorima, više od njih tvoje modre oèi razgovaraju.
Sanjam ih èesto, dok lutam ulicama, pa zastanem u izlogu pogledam svoje ranjeno lice, ranjeno od vremena, nisam više onaj isti mladi èovjek,
dogodilo mi se...ah, gluposti su mi se dogodile, dogodio sam se sam sebi.
Ljudi se zapravo uvijek dogde sami sebi.
I ništa se tu pretjerano ne može, znam, znam, znam, ti bi rekla : može, može i mora se voljeti i vjerovati i onda æe sve biti lakše, punije.
Nisam te previše slušao, tada sam lutao mislima, smijao sam ti se, nisi mi baš bila logièna.
Ti, pobogu u biti nikad nisi logièna, osim u trenucima kad i mene samoga uhvati panika, tad èvrsto stegneš konop, napraviš èvor,
upališ vatru, udariš manijaka o glavu, složiš ga na pod, da se obraniš, u tebi od nježne, mile , slatke djevojèice postane snažna žena,
i na trenutak i mene i sve ostale braniš od pada ovoga prokletoga svijeta i svih sranja u njemu, i ja ostanem zabezeknut.
Ona sramežljiva muškost u meni mora priznati, da u tim trenucima svoje snage, ti si poput idola u djeèjim crtiæima, super žena.
I ruku na srce, ponosan sam pomalo što takvu ženu imam od svih ostalih mlakonja ja, oni se ne znaju nositi sa tobom, ja znam,
dobro, ne kolutaj oèima ! Nisam ni ja savršen, ali zbog neèega me voliš, zbog neèega uzastopno ostavljaš tragove na mom slabom srcu,
zbog neèega me sanjaš noæima, zbog neèega me dodiruješ po licu, zbog neèega ljubiš krajièak mojih usana, zbog neèega te osjeæam
svake noæi dok sam ležim u krevetu i dok tiho u praznoj sobi šapuæem : laku noæ ljubavi !

Paleto, nemam pojma zašto te tako nazivam, èudno li sam ti ime nadjenuo.
Valjda jer se plašim imenovati te nekim obiènim imenom, znam da ga možda i imaš, makar u dnu sebe vjerujem da je i ono posebno i lijepo, sve u vezi tebe je lijepo.
Baš sve, volim svaki milimetar tebe, tvoje ožiljke, rane, tvoje sitne dlaèice, tvoje nedostatke, baš njih volim najviše, sigurno se mrštiš dok razmišljaš o tome...
Govorim ti istinu.
Dobro, to je moja istina, ali pišem ti je, dok ti šapuæem mislima, jer dok ti pišem ovo,
svako slovo, svaki slog, svaka rijeè biva izreèena, dok pišem ja govorim, prvo kažem, pa napišem, lud sam, da, sad vidim koliko sam lud i koliko bi to tebi možda moglo i smetati ?!
Ovo sam ja, a ti, ti se ipak èini se, ne ustruèavaš mahnuti mi.
Vidim, jebote, vidim da smo tako daleki.
Opsovao sam, to džentlemni ne rade, ali kako da ja budem džentlmen, a ovako sam daleko od tebe?!
Zar samome sebi?! Teško da sam sebi smisleno mogu uhvatiti dlan, moj nije baš tako nježan i delikatan kao tvoj...ne mogu si smaknuti kosu s lica, ma dobro mogu, ali ne tako kao tebi, Bože, ježim se i pomisliti kao što æu to tebi èiniti svakoga dana svoga života, kada mi napokon dopustiš da stanem pored tebe.
Kad mi napokon doðeš, ili ja tebi, samo moram pronaæi put kojim æu kroèiti.
Zbunjen sam.
Nikad se nisam osjeæao ovako živim, èak i dok sam vodio ljubav s drugim ženama, bile su podatne, bile su moram ti iskreno reæi i ljepše od tebe, malo više savršenije, ali možeš li ti shvatiti da s druge strane nijedna jedina, nije bila takva kao što si ti ?!
NI JEDNA JEDINA !!!
Možeš li mi vjerovati kako bih svaku od njih lako zatajio, zbog tebe?
Ne rugaj mi se, molim te, ne rugaj mi se!
Nisam zavodnik, nikada to nisam niti bio, ali dogodile su mi se žene i uživao sam u njima, i ne, ne bih ni jednu izbrisao, pobrisao, ali da ih moram dati za tebe jednu,
uèinio bih to bez treptaja, da imam tebe, ili sva ta iskustva s njima? Rekao bih : dajte mi nju !
Misliš da lažem, znam te, nisi ti poput drugih žena, ti si uistinu svoja.
Uoèio sam to onoga trenutka kad sam te krenuo stvarati.
Pa zato i jesi najbolja, zbog mene, za mene, kako god.
Sad æeš mi reæi još da sam egoist, sebiènjak, ali dušo moja, dušo, nismo li svi mi sebièni i ne stvaramo li u svome umu, u svome srcu one najbolje i najkvalitetnije za sebe?!
Uostalom, ti možeš vidjeti, da nisam baš tako nadmen, dao sam ti i par mana.
Ah,sad sam samog sebe usosio, još æe ispasti da sebe preuvelièavam, da sam samome sebi dao prednost nad tobom, ali ne, Paleto moja, ti si sve ono što ova siva, pomalo smeða boja nije...ti si jednostavno sav moj zbir.

Gdje si ?
Zašto mi se ne javljaš, uporno kucam satima, stojim pred papirom, i slikam tebe, slikam nas, imaš sve što imam u svojoj duši.
Zašto mi ne odgovaraš?
Znam da nisam samo umislio, ti si stvarna, eto veæ si i koraèala mojim prstima, mojom tipkovnicom, mojim si mišem stvarala linije,
oblikovala svoje tijelo. Znam da te nisam umislio.
Paleto, gdje si? Paleto moja ?

Šutnja.


Paleto, hoæeš li mi ikada više pokazati svoje boje, svoje nijanse, svoje uzdahe sklupèane na moju ušnu duplju, svoj topli dah na moju ušnu resicu?!
Sanjao sam te, znam, da, sve je bio samo san. Ne umišljaj, veæ san.
Veæ jako dugo grlim tvoje èestice koje prolaze kroz ovo nevrijeme, kroz našu odvojenost, znam mi smo se mogli sresti, ma trebali sresti,
samo da sam ja bio malo više odvažniji, da sam malo više naoštrio svoje misli, kao što klinci u školi oštre svoje olovke, jer kada odrasteš, tek tada shvatiš
da su misli poput olovke, i tako nema više šiljila u fizièkom obliku, ali to eto nefizièko, ono ne može otupiti bez snage volje.
A ja sam, ruku mi mojih otupio sav, jer sam te zvao toliko puta, a bio sam tih, bio sam poput morskog krastavca, pomalo nemoæan i bezlièan, bez funkcije
kad ga izbaciš na obalu.
Ja sam tvoj morski krastavac.
Hoæeš li me molim te uzeti u ruke, u dlan i uèiniti nešto sa mnom ?
Molim te, baci me u more.
Hoæeš li ?!

Šutnja.

Paleto, Paleto, Paleto, nisam ti se javljao danima, nisam ti se usudio ništa napisati. Pišem ionako èitav svoj život.
Pišem gluposti, besmislene komentare, poluduhovite opaske, pišem neke osvrte, pa neke filmske scene, pa pokoju polužilavu pjesmu.
Ništa konkretno, ništa ozbiljno, ali sada kad tebi trebam pisati, pišem ozbiljno, sav sam se uredio.
Možeš li zamisliti, da kad pišem tebi, uèinim sve kako treba. Baš sve.
Prije no što krenem s pisanjem, otuširam se, lijepo oèistim cijelo svoje tijelo, provjerim i nokte, pomislim kako ne bi bilo lijepo da ženi poput tebe
doðem s prekratkim ili predugim noktima, ili saèuvaj bože neèistim, pa se lijepo poèešljam, obrijem, stavim parfem, baš sve kako pravi muškarac treba,
za onu koju želi osvojiti.
Veæ sam odluèio, biti æeš moja.
I nije to samo moja odluka, ti si veæ pristala jer me stvaraš.
Ne zavaravaj se, nisu to samo slova, ti mene vidiš, kao što ja tebe stvaram, oboje smo tako tvorci jedno drugoga.
No ipak, ja sam muškarac, muškarac mora preuzeti glavnu rijeè, mora pružiti sigurnost i toplinu svojoj djevojci iz snova.
Zato sam ti skuhao kavu, napravio jednostavan doruèak, znam ti æeš to cijeniti, i osjeæati æeš se zbog mene kao kraljica, ma dobro, dobro, princeza, Paleto moja, pratiš li me?!
Jesam li dobar, jesam li najbolji ?! Hoæeš li mi se predati, Paleto moja...vidiš da se trudim, trudim se biti najbolji slikar na ovome svijetu.
Oprosti mi što ti nisam zapjevao, znam da ti to nedostaje, ne zbog moje dominacije, veæ zbog toga da te uèinim sretnom.
Nasmij se Paleto moja...nasmij se...

Šutnja.

Do ovog trenutka, nikada ranije nisam primio ovakvo pismo, pa prava je istina da ga nikada i nisam primio, ovo je moje prvo pismo i ostao sam toliko zapanjen, da se nisam snašao. Izbezumio sam se, zadrhtao, osjeæao sam se kao da æe mi se nakon njega èitav svijet izmijeniti, kao da æu se izgubiti u nekom vrtlogu, osjetio sam, jednostavno sam osjetio, možeš to nazvati intuicijom ili kako god, da nakon što ga proèitam da više neæu biti isti.
I moram ti priznati, mada æeš se možda tome i smijati, da sam imao pravo, to je bio trenutak u kojem sam èitavim biæem osjeæao da sam sasvim u pravu, kao prvo, to je stoga što eto i ja sada tebi pišem, odgovaram ti, pomalo nespretno i brzopleto, pa se èudim samome sebi, kako sam se uopæe to usudio, baš ja, takav kakav jesam, uoblièen tradicijom i samim time osobinama koje su više suzdržane i tajnovite, nego eto ovako direktne i otvorene, ali ne mogu drugaèije, jer ti si me eto, otvorila.
Znam, èudno to zvuèi, da si me otvorila, kao kad otvaraš vrata, pa možda, možda bi i bilo ispravno reæi da si otvorila jedna vrata unutar mene i da si me izvukla van, pod pravu svjetlost, istina je da sam ja ponosno koraèao ovim svijetom, ovim ludilom, kaosom, i da sam susretao ljude, ali èini se, tako sam barem vjerovao, nitko od njih nije mogao spoznati, shvatiti, ili možda bi bilo bolje reæi : vidjeti mene kakvog jesam, a onda, èim sam primio ovo pismo, zadrhtao sam i znao sam, znao sam da sam znan.
Pišem ti ovo pismo, jer sam ostao zateèen, zateèen sa svime što si prepoznala po samo nekim mojim gestama, po mom minimalnom otkrivanju svijetu, izvukla si više no što su izvukli svi oni koji žive bok uz bok uz mene, izvukla si i djeèaka i adolescenta i odraslog muškarca, zrelog muškarca na vidjelo, nekako mi se na trenutak uèinilo da me ti poznaješ malo bolje i od mene samog, no, to je sasvim pogrešna pretpostavka, to je nemoguæe, ali nije li moguæe?!
Pitam se što ako me ti vidiš bolje od mene samoga, upravo stoga što me ti gledaš izvan mene samoga, a opet nastanila si se unutar mene, pa eto tako, vidiš i svu moju nutrinu, možda, bilo bi lijepo, ako nije, a vjerujem da je, a sve je vjera, da postojiš od prije, od samog mog poèetka, takva...
Takva, sad se pitaš, što to toèno znaèi ?! Takva bi znaèilo upravo to, da si ti sazdana od moga poèetka i moga kraja, i kao da sam obgrljen tobom i ne mogu nigdje od tebe, èak i kad me nema kraj tebe. To si ti.
Još uvijek nisam siguran, mogu li te dovoljno dobro opisati, ali eto pokušavam, jer od tvoga pisma, jedno je sigurno, ja nisam sam, no još je veæe shvaæanje da nikad i nisam bio sam. Mogao sam tako biti siguran u svim onim noæima u kojima sam stajao i promatrao nebo, u tim je noæima bilo hladno i pusto, nisam, istina je, nisam te pronalazio, iako sam o tebi maštao, nisam ti znao ni ime, ni godine, ni gdje živiš, samo sam se nadao da æeš jednom stiæi, da æu te pronaæi, želio sam biti tvoj vitez, to je djeèja scena, ali ja nikad nisam prestao vjerovati u tog djeèaka širom otvorenih oèiju, on me vodio svo ovo vrijeme naprijed, i u tame, magle, zime, do eto ovog sada trenutka, kada te napokon vidim, iako nemam pojma o boji tvoga glasa, samo ti vidim oèi...gubim se u tim tvojim oèima i osjeæam da æu u njima biti pokopan, ne sada, nikako sada, ali jednom hoæu, tu bih želio umrijeti...
Zbunjuješ me, znaš li?! Tko sam u ovome trenutku, kakav je ovo redoslijed mojih misli?!
Sigurno sam ti smiješan, sigurno, volio bih to znati, ali ne mogu, ne još u ovom trenutku, ali iz tvog pisma znam, ti si me odabrala svojim i to je konaèno, to je gotovo, kao da si se odrekla svega da bi me mogla utisnuti u sebe, jer žene poput tebe, to nije svaki dan, dobar dan, to je jednom ili nijednom u životu, takve žene se sanja...mogu li i ja sanjati ? Imam li pravo na to? Bože, nadam se da imam, inaèe mi ne bi poslala ovo pismo ?!
Ili?
Muèiš me ti nepoznata energijo, energijo koja mi obgrljuješ srce, treperim zbog tebe, osjeæam se, osjeæam se kao da sam pronašao svijet, kontinent, kao da sam pronašao život iznad i izvan života...

Jednom sam te sanjala, ne, ne u onom trenutku dok sam tonula u odmor, dok je mome tijelu bilo nužno iskljuèiti se,
kao što se glaèalo iskljuèi iz struje, nakon što je ispravljalo nepravilne nabore, crtice, do iznemoglosti na bijelim košuljama,
èistim i podatnim za malo topline, tu istu toplinu sam i sebi nanosila mislima.
Tu je bila moguæa, samo tu.
U stvarnosti bila sam iskljuèena od tebe.
Bila sam hladno glaèalo, odložena u stranu, ti nisi bio niti moja košulja, a ja nisam bila tvoje glaèalo.
Bili smo dvije faze.
Jako dugo, sve dok te odjednom nisam snažno umetnula u sebe, bila je to laka odluka, bila sam napuštena, ostavljena, osramoæena i onemoguæena.
Bila sam poput kostura srne koju su ubili radi hrane, taj lovac, koji je za sebe oduvijek mislilo da je moæan, velik, bitan i koji je hranio samo sebe,
bez treptaja otkinuo je svu moju kožu, meso, pa me šutnuo i pljunuo o moje kosti i o moje bivanje.
I pobjegao je, baš kako bježe kukavice.
I otkucala sam mu, moje je srce ostavio onokraj svega, njega ono nije zanimalo, za njega to je bio i ostati æe uvijek samo obièan mišiæ.
Mišiæ koji pulsira...zamisli, zbog tebe kojeg i sada tek dozivam, ono je ipak ostalo prisebno...napustilo je ono ljušturu od tijela koje je nekoæ bilo,
(jer uvijek napuštamo staro i nebitno, to je zakon jaèega, a ja, o ne, ostala sam jaka) i eto nastanjujemo novo meso, èvršæe i snažnije i
sada tebi, tebi mogu prstima tapkati zrakom signale...mogu te dozivati i vjerovati ti...
Ti si mi donio more u notama.
I stojim na vrhu jedne pjesme davno napisane i odaslane, pa promatram to plavo nebo i modro more, pa puštam vjetru da me
izvjetri, otvaram širom njedra da me proèisti, jer za tebe želim biti poput djevice.
Nije to obièno tijelo, to je tijelo koje nije dotaknuto tvojim nevinim željama, tvojim usnama od soli, od strasti, od vatre i od oluja.
Koraèam, pomalo tonem u boji tvojih oèiju, tamo plivam slovima od ljubavi...doði i ne zaboravi me...
I listam stranice jedne knjige, jednog poglavlja, tu sam se skrila, i pružam ti poèetno slovo svoga imena, da me lakše povuèeš s udice
koju si olako bacio, jer se niti ne nadaš da bi me mogao pronaæi.
Vidim te kako stojiš u mraku i misliš; gotovo je, nièeg više nema, a onda pronalaziš malu svjetlost, koja ti zatreperi, i ponadaš se,
da sam živa i da ti prilazim, kao što žena prilazi muškarcu kojeg želi...
Želim te, poruèuju ti valovi pa te spremaju u postelju jer su ti uspavanka umjesto moga glasa...želim te, donosi ti vjetar moj otisak blizine na obraze i usne,
želim te, dotaknu te kapi kiše po vlasima na tvojoj glavi...želim te, obgrli te sunce i njegova toplina i pružaju ti ruke te zrake, kao što ovdje moje ruke i ja samo
sanjamo, sanjamo, sanjamo i dozivamo tvoje ime : vjeèni !

Pa od kuda krenuti? Hoæemo li reæi istinu ili æu je zatajiti? Da odglumim i prešutim? Što se tu može? Baš ništa, dogodilo se, odvilo se, ovo æe te jednom podsjetiti na tvoju slatku glupost, ili ipak neæe? Zašto bi se ustruèavala reæi da si skoro pala, da si se skoro rasula po betonu, da su ti koljena zaklecala, da su ti se oduzele noge, da si vidjela avet, da si imala blizak susret s prošlošæu, UMALO, i jesi i nisi, nema veze što to nije bio ON na kraju, ali taj je nepoznati èovjek gledao njegovim oèima, nosio je robu koju on nosi, imao je korak nalik njegovim, i u mraku iz daljine, smiješio se, a ti si draga moja samo stajala, zbunjeno stajala, gledala ravno u to daleko lice, koje ti je prilazilo, izgubila si dah, nestajala si, mislila si da sanjaš ili da si se izgubila u nekoj drugoj dimenziji, no zatim to se lice približilo, iz njega se izvukao glas, rekao je prodavaèici što vam je friško peèeno, to nije njegov glas, to nisu njegove oèi, to nisu njegove ruke, to nije ON...udaljila sam se, otišla sam, pobjegla sam, samu sam sebe smirila, to nije on...a onda iza ugla, automobil koji simbolizira njegov grad, i pala sam, tad sam tek pala u dno svoga biæa, ali sam hodala, èvrsto sam samoj sebi stegla ruku i samo sam nastavila koraèati...nisam vidjela ništa, hodala sam poput robota, tri sam se puta splela o neke izboèine na betonu, ali nisam pala, nikad ne padam, èak i kad se tako èini, da æu pasti...hodala sam i hodala i hodala, èetiri, pet autobusnih stanica, nisam ni brojala, ni shvaæala, samo sam se trudila udaljiti od tog vražjeg mjesta, gdje sam se još jednom, opet, osjetila toliko ranjivom, ponovno mi je netko zabio nož u leða, samo ovaj put, taj èovjek nije bio on, bio je to samo stranac nalik njemu...samo stranac, samo stranac, šaptala sam samoj sebi dok sam pokušavala doæi do daha...samo stranac, samo stranac, pusti si Tedija na youtubu...pusti si Tedija da se smiriš...i onda sam stala, stigao je bus, ušla sam, karta koju sam štancala, nije zabilježila niti vrijeme, niti liniju, niti ništa...kao da mi je željela reæi: ništa se nije dogodilo, baš ništa, On nije tu...dobro je...a nije dobro, sklupèala sam se, malo sam se i tresla...sjedila sam na naopakim sjedalima, kao da gledam u ono što sam ostavila, ostavila sam, jer sam morala tako, jer su me doveli do te toèke, toèke nepovratnosti...i sada eto, pišem i prisjeæam se i u magli sam, i tu sam...kao da nisam, kao da nisam...ponavljam i dok kuckam ovo : samo stranac, samo stranac, samo stranac...