četvrtak, 31.12.2020.

Novogodišnja poruka

Izašla sam van u kratku šetnju iza kuće, zagrlila sam drvo i duboko sam disala.
Zahvalila sam se.
Svi su moji strahovi i moje dvojbe potekle u stablo.
Grlilo je i ono mene, nastao je mir. Kad sam ga otpustila odjednom sam usred lišća i blata ugledala Jaglace.
Mali tračak svjetlosti, nade.
Pomislila sam tada kako ćemo sve nekako preživjeti, kako će sve biti u redu.
Koliko god ne vidjeli momentalno put, kako on postoji.
Uvijek postoji put.
Rastužila me pomisao kako ljudi sumnjaju da nam je Bog poslao sve ove nevolje, nije.
Bog nikada ne kažnjava, to su izobličena uvjerenja. Stvoritelj ili Izvor svega nikada ne bi kažnjavao na ovakav način svoja stvorenja.
Ovo nije kazna, ovo su posljedice našeg življenja, ne sada već stoljećima.
Sami smo povrijedili Zemlju, ne, čak nas ni sama Zemlja ne plaši, ne uništava, Zemlja je kao i uvijek budna, živa, zašto smo ikada pomislili da smo toliko moćni da mislimo kako smo mi glavni?! Nismo, mi smo jedno s njom. Ova bol, ova tuga, ovaj jecaj nije samo odgovor na sve loše što smo činili, ne, ovo je i jecaj naše duše kojoj smo dopustili da spava i da se odvoji od Jednine !
Zemlja se oduvijek kretala, razvijala, kao što mi nekada ne razumijemo njene potrese, tako nekad mrav ne razumije naše korake nad njim,
kao što je mrav malen naspram nas, tako je Zemlja velika naspram nas.
Zahvalimo joj se na tome što nam je pružila, pošaljimo joj ljubav, ali ne površnu misaonu ljubav, već istinsku, duboku ljubav. Ljubav koja ne pita zašto nam ovo ili ono činiš, nego ljubav koja prihvaća da ono što se događa, da je to njen izraz, koji mi možda i ne shvaćamo uvijek, ali je nužan.
Nisam u nikakvim teorijama, niti religijama, samo slijedim svoje misli i svoje ja, koje mi govori moju istinu, i moja istina ne mora biti vaša, ali je ja dijelim, jer se tako nosim sa samom sobom, i pronalazim put u ovim izazovnim trenucima.
Mnogo je ljubavi u ovim danima, ruke koje pružaju pomoć, srca koja se otvaraju, pa pomislim nekad je potrebno da Zemlja zajeca, da nas podsjeti tko smo mi.
I ne, nisam preko noći postala hrabra, ali pokušavam razumijeti i prihvatiti.
Pokušavam pronaći mir, jer samo iz stanja mira moguće je istinski živjeti.
Znam da će ovo sve potrajati, moram se kao i svi drugi naučiti živjeti s tim, biti zahvalna na trenucima dok je mirno i tiho.
Možda, jednom, tek kad svi shvatimo da bez Zemlje nema života, možda se ona i umiri.
Možda neće trebati pucati i jecati, možda ćemo je svojim brigom i ljubavlju iscijeliti.
Svemu se tome mogu samo nadati i činiti najbolje što znam.
Ali moram i mogu odlučiti da odbijam živjeti u strahu, njega mogu prigrliti, zahvaliti mu se što otkriva sve što je unutar mene već dugo pohranjeno, ali isto tako, ne želim se plašiti Zemlje, niti živjeti u tom neskladu.
Prepuštam joj njeno bivanje, zahvaljujem joj se na svakom novom danu.
I u svakom mogućem trenutku biram mir, a u trenutku kad se dogodi nešto drugačije, nešto što me možda uznemiri, pokušat ću u svom srcu pronaći ljubav i reći samoj sebi : dobro je. Dobro je...jer dobro i je, sve je dobro i sve će biti dobro.
Sve ima svoje cikluse. I jugo dere, i grmi, pada snijeg, kiša, sunce grije.
Sve je to jedno sa nama, samo što vjeru moramo pronaći u sebi.
Vjeru da nam ništa ne može naškoditi, ne uistinu.
Ovdje smo privremeno, ne možemo ništa uzeti, ponijeti sa sobom.
Baš ništa, čak i svoje ljudsko tijelo ostavljamo iza sebe.
Zato me ponovno sve ovo ošamarilo, izmamilo mi suze, da shvatim da što je najgore što se može dogoditi ?
Može se porušiti kuća, možemo izgubiti sve materijalne stvari, ali zar je to bitno ? Sav novac, papiri, mobiteli, laptopi, knjige, slike, pa ništa od toga nije bitno.
Da, čak i te materijalne uspomene nisu bitne, jer i one će jednom ostati IZA nas, sve je u NAMA, sve što vrijedi. To ni smrt ne može uzeti.
Sve što istinski trebamo je u nama. Kuće se ponovno sagrade, čovjek se može uzdignuti iz najcrnje tame i zablistati ponovno, može, ako želi.
Zato čega se ja zapravo bojim ?
Ništa ja ne mogu izgubiti. Ono najvrijednije su ljudi.
Moj otac, moja obitelj, moji prijatelji i familija.
To se treba svakog jutra podsjetiti i zahvaliti se, sve je dobro, dok su oni tu.
Ostalo je prolazno.
Mogu bez svega ostaloga. I zato ću čuvati i zahvaljivati se na ljudima.
Sve ostalo je pozadina, kulisa.
Naravno, zahvalna sam na tome što imam svoju kuću, svoj krov nad glavom.
Na tome što imam odjeću i sve što trebam.
Mnogi su to izgubili, ALI sve se to da nadoknaditi, baš sve.
Osim sebe, u ovome ne smijemo izgubiti sami sebe, niti naše bližnje.
To je najveća pouka koju trebamo izvući iz ovoga.
Daj sve što možeš dati, pomozi: i odjeću i komad kruha i krov nad glavom, budi čovjek, daruj sebe i svoju ljubav, to je jedino vrijedno i bitno, tu se rađa istinsko bogatstvo.
Kada daješ u najtežim trenucima, istinski, čitavim bićem, tada se stvara novi svijet, tada i tu se rađa nova budućnost, svjetlost. U trenucima beskonačne ljubavi.
I pusti suzu, reci si : teško je, ali teško je i sjemenu dok izniče iz tla, treba se progurati da iznikne iznad površine, da zablista, tako možeš i ti, samo vjeruj, vjeruj u ljubav, samo ljubav neka bude ona koja te vodi i tješi, tada nećeš pogriješiti.
I pusti sve materijalno da ti pomaže na putu kroz život, al neka ti ono bude samo kao što je duši tijelo, odjeća, ali ono za čim ideš neka bude ljudskost, toplina, dobrota i ljubav.
Tada ćeš shvatiti i osjećati se sigurno u svim nedaćama, jer ćeš znati da nisi sam.
Ljubav te nikada neće ostaviti na cijedilu.
Osjetiti ćeš je kroz mnoge dlanove, lica i zagrljaje, poznatih i nepoznatih duša, caklit će se ona u tuđim očima. Shvatiti ćeš da sve ima smisla, sve.
I da si morao proći kroz tamu, da bi shvatio koliko je veliko i lijepo svijetlo koje si uzimao zdravo za gotovo.
Zahvali se tami i reci joj, znam da me učiš, znam da me vodiš naprijed, znam iako to sada možda i ne vidim...uzdaj se u sebe i svoje srce, samo tamo pronaći ćeš kako krenuti dalje, ali slušaj, slušaj, slušaj...slušaj što ti istovremeno šapuće i vrišti, sada kada je najteže!
I zahvali se ovoj staroj godini, i neka ti ona bude mrak, most prema boljem tebi.
I poželi svakom ljudskom biću, nov početak, početak ne samo NOVE GODINE, već NOVOGA SVIJETA, boljega za sve nas.
Sretno kročili dalje dragi ljudi, ponosno uzdignute glave, ali još više sa srcima snažnijim i čišćim, u Novu 2021, tek prvu u nizu naših velikih GODINA!
Vjerujem u NAS !




16:41 Komentari (5)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>