Danielaland : Svevremenski let

Šutnja...

Ponovno kiša, ništa zato, èesto to samom sebi kažem, tada, tek tada uzmem si slobodno vrijeme i legnem u krevet,
inaèe sam stalno u nekoj strci, zbrci, uèini ovo-ono, stalno omaðijan vremenom, nastojanjima i trudom.
I eto sad, rano je poslije podne, sve je nekako zamrlo, utonulo, pa mogu, opušteno leæi u krevet.
Odjednom nekako, uzbudi me misao da si ti tu, kraj mene, i pomišljam kako bih te zasigurno grlio i mazio,
kako bih ti dirao lopatice, leða, trbuh, bedra, i ne, nikako ne bih dirao strateška mjesta, jer do njih je tako lako i brzo doæi,
pa se sve što se želi zapoèeti, relativno brzo i završi, a ja, tako sam slab, a opet tako jak, pa bih uèinio drugaèije...
Samo bih te dodirivao svojim nevinim rukama, rukama djeèaka, i ne bih si dopustio da pretjeram, želio bih ti pokazati
koliko poštujem to tvoje tvoje, koje se daje mojem.

Zamišljam tako i maštam, puštam da vrijeme curi svojim tokom, svakoj minuti se posvetim kao godini,
jedna godina je potrebna da ti izljubim pupak, jedna godina je potrebna za trepavicu, jedna za nosnicu...
Volim i tvoju nosnicu, ludo moja.
Ti mi se eto kreveljiš, ti divna, moja šiparico, a ja ti ništa ne uzimam za zlo, jer s tobom vrijeme nema vremena.
I stoga, osjeæam se moænim.
Uskoro æu te iznenaditi, to je sasvim jasno.
Mislim da sam zadrijemao...