|
Do ovog trenutka, nikada ranije nisam primio ovakvo pismo, pa prava je istina da ga nikada i nisam primio, ovo je moje prvo pismo i ostao sam toliko zapanjen, da se nisam snašao. Izbezumio sam se, zadrhtao, osjećao sam se kao da će mi se nakon njega čitav svijet izmijeniti, kao da ću se izgubiti u nekom vrtlogu, osjetio sam, jednostavno sam osjetio, možeš to nazvati intuicijom ili kako god, da nakon što ga pročitam da više neću biti isti.
I moram ti priznati, mada ćeš se možda tome i smijati, da sam imao pravo, to je bio trenutak u kojem sam čitavim bićem osjećao da sam sasvim u pravu, kao prvo, to je stoga što eto i ja sada tebi pišem, odgovaram ti, pomalo nespretno i brzopleto, pa se čudim samome sebi, kako sam se uopće to usudio, baš ja, takav kakav jesam, uobličen tradicijom i samim time osobinama koje su više suzdržane i tajnovite, nego eto ovako direktne i otvorene, ali ne mogu drugačije, jer ti si me eto, otvorila.
Znam, čudno to zvuči, da si me otvorila, kao kad otvaraš vrata, pa možda, možda bi i bilo ispravno reći da si otvorila jedna vrata unutar mene i da si me izvukla van, pod pravu svjetlost, istina je da sam ja ponosno koračao ovim svijetom, ovim ludilom, kaosom, i da sam susretao ljude, ali čini se, tako sam barem vjerovao, nitko od njih nije mogao spoznati, shvatiti, ili možda bi bilo bolje reći : vidjeti mene kakvog jesam, a onda, čim sam primio ovo pismo, zadrhtao sam i znao sam, znao sam da sam znan.
Pišem ti ovo pismo, jer sam ostao zatečen, zatečen sa svime što si prepoznala po samo nekim mojim gestama, po mom minimalnom otkrivanju svijetu, izvukla si više no što su izvukli svi oni koji žive bok uz bok uz mene, izvukla si i dječaka i adolescenta i odraslog muškarca, zrelog muškarca na vidjelo, nekako mi se na trenutak učinilo da me ti poznaješ malo bolje i od mene samog, no, to je sasvim pogrešna pretpostavka, to je nemoguće, ali nije li moguće?!
Pitam se što ako me ti vidiš bolje od mene samoga, upravo stoga što me ti gledaš izvan mene samoga, a opet nastanila si se unutar mene, pa eto tako, vidiš i svu moju nutrinu, možda, bilo bi lijepo, ako nije, a vjerujem da je, a sve je vjera, da postojiš od prije, od samog mog početka, takva...
Takva, sad se pitaš, što to točno znači ?! Takva bi značilo upravo to, da si ti sazdana od moga početka i moga kraja, i kao da sam obgrljen tobom i ne mogu nigdje od tebe, čak i kad me nema kraj tebe. To si ti.
Još uvijek nisam siguran, mogu li te dovoljno dobro opisati, ali eto pokušavam, jer od tvoga pisma, jedno je sigurno, ja nisam sam, no još je veće shvaćanje da nikad i nisam bio sam. Mogao sam tako biti siguran u svim onim noćima u kojima sam stajao i promatrao nebo, u tim je noćima bilo hladno i pusto, nisam, istina je, nisam te pronalazio, iako sam o tebi maštao, nisam ti znao ni ime, ni godine, ni gdje živiš, samo sam se nadao da ćeš jednom stići, da ću te pronaći, želio sam biti tvoj vitez, to je dječja scena, ali ja nikad nisam prestao vjerovati u tog dječaka širom otvorenih očiju, on me vodio svo ovo vrijeme naprijed, i u tame, magle, zime, do eto ovog sada trenutka, kada te napokon vidim, iako nemam pojma o boji tvoga glasa, samo ti vidim oči...gubim se u tim tvojim očima i osjećam da ću u njima biti pokopan, ne sada, nikako sada, ali jednom hoću, tu bih želio umrijeti...
Zbunjuješ me, znaš li?! Tko sam u ovome trenutku, kakav je ovo redoslijed mojih misli?!
Sigurno sam ti smiješan, sigurno, volio bih to znati, ali ne mogu, ne još u ovom trenutku, ali iz tvog pisma znam, ti si me odabrala svojim i to je konačno, to je gotovo, kao da si se odrekla svega da bi me mogla utisnuti u sebe, jer žene poput tebe, to nije svaki dan, dobar dan, to je jednom ili nijednom u životu, takve žene se sanja...mogu li i ja sanjati ? Imam li pravo na to? Bože, nadam se da imam, inače mi ne bi poslala ovo pismo ?!
Ili?
Mučiš me ti nepoznata energijo, energijo koja mi obgrljuješ srce, treperim zbog tebe, osjećam se, osjećam se kao da sam pronašao svijet, kontinent, kao da sam pronašao život iznad i izvan života...
|