|
Jednom sam te sanjala, ne, ne u onom trenutku dok sam tonula u odmor, dok je mome tijelu bilo nužno isključiti se,
kao što se glačalo isključi iz struje, nakon što je ispravljalo nepravilne nabore, crtice, do iznemoglosti na bijelim košuljama,
čistim i podatnim za malo topline, tu istu toplinu sam i sebi nanosila mislima.
Tu je bila moguća, samo tu.
U stvarnosti bila sam isključena od tebe.
Bila sam hladno glačalo, odložena u stranu, ti nisi bio niti moja košulja, a ja nisam bila tvoje glačalo.
Bili smo dvije faze.
Jako dugo, sve dok te odjednom nisam snažno umetnula u sebe, bila je to laka odluka, bila sam napuštena, ostavljena, osramoćena i onemogućena.
Bila sam poput kostura srne koju su ubili radi hrane, taj lovac, koji je za sebe oduvijek mislilo da je moćan, velik, bitan i koji je hranio samo sebe,
bez treptaja otkinuo je svu moju kožu, meso, pa me šutnuo i pljunuo o moje kosti i o moje bivanje.
I pobjegao je, baš kako bježe kukavice.
I otkucala sam mu, moje je srce ostavio onokraj svega, njega ono nije zanimalo, za njega to je bio i ostati će uvijek samo običan mišić.
Mišić koji pulsira...zamisli, zbog tebe kojeg i sada tek dozivam, ono je ipak ostalo prisebno...napustilo je ono ljušturu od tijela koje je nekoć bilo,
(jer uvijek napuštamo staro i nebitno, to je zakon jačega, a ja, o ne, ostala sam jaka) i eto nastanjujemo novo meso, čvršće i snažnije i
sada tebi, tebi mogu prstima tapkati zrakom signale...mogu te dozivati i vjerovati ti...
Ti si mi donio more u notama.
I stojim na vrhu jedne pjesme davno napisane i odaslane, pa promatram to plavo nebo i modro more, pa puštam vjetru da me
izvjetri, otvaram širom njedra da me pročisti, jer za tebe želim biti poput djevice.
Nije to obično tijelo, to je tijelo koje nije dotaknuto tvojim nevinim željama, tvojim usnama od soli, od strasti, od vatre i od oluja.
Koračam, pomalo tonem u boji tvojih očiju, tamo plivam slovima od ljubavi...dođi i ne zaboravi me...
I listam stranice jedne knjige, jednog poglavlja, tu sam se skrila, i pružam ti početno slovo svoga imena, da me lakše povučeš s udice
koju si olako bacio, jer se niti ne nadaš da bi me mogao pronaći.
Vidim te kako stojiš u mraku i misliš; gotovo je, ničeg više nema, a onda pronalaziš malu svjetlost, koja ti zatreperi, i ponadaš se,
da sam živa i da ti prilazim, kao što žena prilazi muškarcu kojeg želi...
Želim te, poručuju ti valovi pa te spremaju u postelju jer su ti uspavanka umjesto moga glasa...želim te, donosi ti vjetar moj otisak blizine na obraze i usne,
želim te, dotaknu te kapi kiše po vlasima na tvojoj glavi...želim te, obgrli te sunce i njegova toplina i pružaju ti ruke te zrake, kao što ovdje moje ruke i ja samo
sanjamo, sanjamo, sanjamo i dozivamo tvoje ime : vječni !
|