Danielaland : Svevremenski let

Pa od kuda krenuti? Hoæemo li reæi istinu ili æu je zatajiti? Da odglumim i prešutim? Što se tu može? Baš ništa, dogodilo se, odvilo se, ovo æe te jednom podsjetiti na tvoju slatku glupost, ili ipak neæe? Zašto bi se ustruèavala reæi da si skoro pala, da si se skoro rasula po betonu, da su ti koljena zaklecala, da su ti se oduzele noge, da si vidjela avet, da si imala blizak susret s prošlošæu, UMALO, i jesi i nisi, nema veze što to nije bio ON na kraju, ali taj je nepoznati èovjek gledao njegovim oèima, nosio je robu koju on nosi, imao je korak nalik njegovim, i u mraku iz daljine, smiješio se, a ti si draga moja samo stajala, zbunjeno stajala, gledala ravno u to daleko lice, koje ti je prilazilo, izgubila si dah, nestajala si, mislila si da sanjaš ili da si se izgubila u nekoj drugoj dimenziji, no zatim to se lice približilo, iz njega se izvukao glas, rekao je prodavaèici što vam je friško peèeno, to nije njegov glas, to nisu njegove oèi, to nisu njegove ruke, to nije ON...udaljila sam se, otišla sam, pobjegla sam, samu sam sebe smirila, to nije on...a onda iza ugla, automobil koji simbolizira njegov grad, i pala sam, tad sam tek pala u dno svoga biæa, ali sam hodala, èvrsto sam samoj sebi stegla ruku i samo sam nastavila koraèati...nisam vidjela ništa, hodala sam poput robota, tri sam se puta splela o neke izboèine na betonu, ali nisam pala, nikad ne padam, èak i kad se tako èini, da æu pasti...hodala sam i hodala i hodala, èetiri, pet autobusnih stanica, nisam ni brojala, ni shvaæala, samo sam se trudila udaljiti od tog vražjeg mjesta, gdje sam se još jednom, opet, osjetila toliko ranjivom, ponovno mi je netko zabio nož u leða, samo ovaj put, taj èovjek nije bio on, bio je to samo stranac nalik njemu...samo stranac, samo stranac, šaptala sam samoj sebi dok sam pokušavala doæi do daha...samo stranac, samo stranac, pusti si Tedija na youtubu...pusti si Tedija da se smiriš...i onda sam stala, stigao je bus, ušla sam, karta koju sam štancala, nije zabilježila niti vrijeme, niti liniju, niti ništa...kao da mi je željela reæi: ništa se nije dogodilo, baš ništa, On nije tu...dobro je...a nije dobro, sklupèala sam se, malo sam se i tresla...sjedila sam na naopakim sjedalima, kao da gledam u ono što sam ostavila, ostavila sam, jer sam morala tako, jer su me doveli do te toèke, toèke nepovratnosti...i sada eto, pišem i prisjeæam se i u magli sam, i tu sam...kao da nisam, kao da nisam...ponavljam i dok kuckam ovo : samo stranac, samo stranac, samo stranac...