|
Odjednom je more tamnije, kao da u njega izlazi nešto što je duboko moje, stapamo se, otok je postao naš, samujemo, dok hodam svakim trenutkom sve dalje, sve više kilometara, kao da pokušavam pronaći ključ od škrinje izgubljenog blaga. Svakim se danom izazovem na dalje, kao da istovremeno dolazim i odlazim od svega što je, što nije i što je moglo biti.
Dišem duboko nepoznatim stazama i uvijek kriškom oka gledam u more, još me može prigrliti kao dijete, očistiti, razjasniti, u trenutku utješiti kao majka.
Hladnoća jeseni uvlači se u sjenu iza mene, pa me prati, više se ni ne trudim izmicati joj,
znam da je ovako jedino moguće. Gustoća njenog ogrtača me na tren uplaši, ali sunce je u meni, sunce koje puštam da isupni svaku tamnu misao, svaku bojazan, tugu, bol, sunce me osvjetljava kao svjetionik more, i podižem jedra, svoj sam kapetan, sigurna sam.
|