Danielaland : Svevremenski let

more se stislo na moj dlan
da ti njime poput sveæenika
obrišem stahove i grijehe
jer ti se sam uvijek
obgrneš obmanama
o meni

samo par stepenica
i tvoje je samoubojstvo poèinjeno
ta tvoja slabašna duša
uhvatila sam ju
ne plaši se
sve suze su se
spustile
na moja nevina
koljena

tvojim su koracima tame stavile potplate
i otpalo se lišæe slijepilo za njih
vidjela sam kako se otimaš
nasmijala sam se
znala sam da se sama jesen
uvukla u tvoj ovratnik
a ja sam ostala sunce

sad kad su veæ svi rekli sve rijeèima
oh, onima koje su oko nas poput ogrlice poput vrata
baš sada, želim ih još više
iskorisiti da bi zasjale
na tvojim i mojim zjenicama
poput zadnjeg uskiènika prije smrti

dugo æeš listati stranice snova
i ondje æeš naæi sve
što sada ne možeš
onaj šal topline
ljepotu jeseni
njeno crvenilo lista
žar tek peèenog kestna
sve æe to biti bljutavo i mlako
jer nema moje zlatne kose
ni mog modrog pogleda
u kojem sve se nalazi
sva godišnja doba ljubavi
i znam
desnom æeš rukom
obrisati usne
kao što se skidaju mrvice nakon
ukusnog kolaèa
a ovaj je tvoj
kolaè saèinjen od moga tijela
pospremljen na sigurno
daleko od tebe
ah
od tebe

zaboravila sam
zaboravila sam snagu koju imam kada pišem
pa sam pisala površno
onako, kao što svi mogu pisati
svoju sam strast i talenat otpravila u podrum
jer sam se bojala
oh, još kako da nisam dovoljno ja
a ona koja piše ona je ja
ja sam se takvom stvorila
jesam
nikada više
neæu misliti
da nema vrijednosti u tome što jesam
jer moje su rijeèi
srž moga biæa
i nitko i ništa tu ne može ništa
nadglasat æu sve
samo
kada budem spremna
vatru u sebi
raspaliti ZEMLJOM

Lampioni se pale
sva ta mala svijetla nježnosti
svima koji nisu ovdje
ne vidimo njihove cipele
prljavu odjeæu
tanjure u sudoperu
a opet nekako vidimo
da nas grle i da su tu
nekad se prozor zatvori bez vjetra
ili se tv ugasi sam od sebe
ah ja se onda nasmijem
znam
šalju mi ljubav
a neki se zabrinu
oni koji stisnu srce
i zamraèe um

Ovo je pjesma
ma više i nije pjesma
to je uputa
što bi trebala
što bi trebala tvoja duša
ma ne samo duša
nego tvoje krhko srce
ušuškati se
utopliti se
pa onda
možda jednom
nekome
dopustiti
da te voli
da
da te voli kao što te nitko nije volio
kao što te vole valovi
jugo
stijene
nebo
sunce
toplina
svemir
bezgranièno

Plave je oèi natopilo plavo more.
Sva je ljubav poplavila ono èega nema više.
Ni snova, ni nadanja, ni dodira dlanova.
Sada jesen grli lišæem snove, toplinu i prošlost.
Ah, ono što je bilo, smije se u malenoj školjci ružièase boje,
neko je dijete usput šutnulo je na beton,
pa se sve èini samo poput igre,
ah, igra, to je život!

Gusta, masna otoèka noæ.
Sjeæanja naviru poput spužve koja želi obrisati ploèu sadašnjosti.
Promatram, nisam se tome nadala, jer ronim kroz hladno more, vidim, oh, tako jasno kamenje, njihove obrise, neki su tako glatki, a neki tako oštri, a tek
morski ježevi i pokoji krastavac.
Plovim tako kroz prošlost, hladno je, nikoga nema tko bi me zaštitio, zato protežem udove još snažnije, shvaæam da sam tu, takva kakva jesam, ogoljena.
Udišem morski zrak i gubim se...gubim samu sebe, ne tražim nièiji dlan, nièiju ljubav, niti luku...sama sam, sama koja se ponovno u sada raðam.

Odjednom je more tamnije, kao da u njega izlazi nešto što je duboko moje, stapamo se, otok je postao naš, samujemo, dok hodam svakim trenutkom sve dalje, sve više kilometara, kao da pokušavam pronaæi kljuè od škrinje izgubljenog blaga. Svakim se danom izazovem na dalje, kao da istovremeno dolazim i odlazim od svega što je, što nije i što je moglo biti.
Dišem duboko nepoznatim stazama i uvijek kriškom oka gledam u more, još me može prigrliti kao dijete, oèistiti, razjasniti, u trenutku utješiti kao majka.
Hladnoæa jeseni uvlaèi se u sjenu iza mene, pa me prati, više se ni ne trudim izmicati joj,
znam da je ovako jedino moguæe. Gustoæa njenog ogrtaèa me na tren uplaši, ali sunce je u meni, sunce koje puštam da isupni svaku tamnu misao, svaku bojazan, tugu, bol, sunce me osvjetljava kao svjetionik more, i podižem jedra, svoj sam kapetan, sigurna sam.