|
Ponovno smo se sreli, nasmiješio si mi se, zadržao si pogled samo jedan jedini trenutak, bila je to sekunda vrijedna čitave vječnosti.
Bila sam već i zaboravila kako je to kad te nečiji pogled izmiješa, kao kad vješte ruke domaćice miješaju sastojke za ukusnu večeru.
Dok sam te promatrala, baš mi je to i prošlo glavom, ja ti nikada nisam spremala obrok, ono što svi uzimaju zdravo za gotovo, meni je ostalo nedohvatno.
Ne pamtim koliko je vremena uistinu prošlo, pamtim samo tamne, duge noći, noći dugačke poput satenskih crnih rukavica, na bjelini nečijih ruku, mojih ruku.
Drugo ne pamtim u ovim oštrim razmacima polupostojanja.
Neki smijeh, neki razgovori, neki pokušaji koji ostaju samo započet obris na slikarskom platnu, nikad upotpunjena, dovršena slika. Zauvijek započeto ništa.
Taj susret, i ta tišina između dva nekad tako bliska tijela, upravo ta tišina kao da se uvukla u ovaj dan, u ovo sunce, u ovo nebo,
i vrtim stalno ispočetka, taj trenutak oduzimanja daha, zaustavljanja svijeta, i onda ponovno koraci koji odlaze, koraci koji se ničemu više ne nadaju, koraci vrijedni svršetka.
Ostala sam sjediti nasuprot tog mjesta, još sam neko vrijeme željela živjeti nešto što mi ne pripada.
Samo za još jedan tren zanosa.
Jedan tren koji se produljuje prije no što ponovno bude spremljen u ladicu koja se ne otvara.
I gosti su stigli, nasmiješeni, vedri, s cvijećem i darovima.
Obrisala sam ruke o pregaču, podigla visoko glavu, i nasmiješila sam se.
|