|
...
plovim negdje između planeta i svjetova, između svjetionika i kopna, između slova i slogova, između bajke i nezamislivoga. između smislenih rečenica i riječi složenih u trzaju osjeta...živim negdje na kraju biblija i knjiga, kao malena ptica, kao krletka u ptici, kao žito pomiješano s vodom, kao hrana ptici !
...
otvoriti srce, govore nam otvori srce, i sve će doći na svoje, ali još ne znaju kako ga uistinu otvoriti, kako voljeti svijet, kako voljeti više od same vjere, kako dane pustiti da skakuću veselo na ovoj izmaglici svevremena, pa nam se nekad i dive...tmurno je i nema se vremena za život, za sjaj, za pjesmu, za film, za poljubac, za kap krvi na jagodici prsta dok se ubire mirisna i divlja ruža...nema se vremena, a opet ima se vremena za banalnost, za oplakivanje, kukanje, za blato, za zlu kob, za ratovanje, za životarenje, za umiranje na nogama...a ja imam svo vrijeme za dodir, za treptaj oka, za uhvatiti trepavicu koja klizi na nečijem licu... imam vremena za vječnost gledati u lice, nasmiješiti joj se, diviti, ljubiti je kao ljubavnika, vjenčati se za svijet koji nikada neće nestati, jer je u dnu mene ispisan, impulsom vremena...imam vremena pratiti sreću na olovnom teškom nebu, jer gle, tamo iza negdje skriva se svjetlost koja je samo eto malo odsutna, kako bih je jače voljela...imam vremena pisati riječi, nizati ih poput kobasica, iz neke dječje slikovnice čija mi slika uvijek titra pred očima, jer psić je vuče ulicom od olovke...i eto, sve je tu negdje, raste iz nigdje, kao što jesenske gljive ponosno niču iz srca zemlje, i svojim klobucima postaju kišobrani za kukce...i ja sam nekome neki kišobran ili suncobran, kad ničem, kad rastem, kad izlazim iz srca...iz vlastitog svesrca !
...
jutro je zapocela kisa, tiha, njezna, carobna kisa, a onda je pocelo bubnjati...
danas je prvi dan skole, ima to svojih cari, prisjecam se sebe....uvijek sanjiva i nedohvatna, dosadujem se jer je ucitelj provincijalac, tvrdog karaktera i brutalnog ponasanja...cure je povlacio za rep, decke za kosu ispred uha, gdje najjace boli...ali jesen je u mojim mislima ipak bila lijepa, plela sam ta gusta sjecanja vjerujuci da je svijet caroban...iako sam prve tjedne skole uvijek plakala suhim suzama prisjecajuci se ljetne slobode...penji se, skaci, istrazuj, trci...ah, djetinstvo, najljepse doba...sjecam se skolskih klupa, drvenih, isaranih ljubavnim porukama ana plus marko, i mnostvo neupotrebljivih salabahtera...bila sam izgubljena, a tako fino nadena u sebi...najradosniji trenutak je bio povratak djedu...obozavala sam ga, on je bio muskarac koji je znao sve...nikada nije povisio glas, a jedini me znao disciplinirati...kupio me svojom mastom...nedjeljom, samo nedjeljom kartali smo snaps...ili igrali covjece ne ljuti se...no da se vratim natrag, jesen ima neku toplinu, nadu, ali u jesen se beru plodovi i sve odumire...sve ostane prazno...da bi jednom opet...
...
tipkovnica me zove...zaigram se onda, samo zažmirim i puštam da mi slova lete...ne mislim, to ide samo od sebe...volim zapravo samu sebe iznenaditi s napisanim, to je kao kad glazbenik uzme u ruke violinu ili neko drugo glazbalo i kad počne improvizirati, ljepota je u tome što se često nikad više ta melodija ne ponovi...tako je i s napisanim, možeš tisuću puta nešto napisati, ali uvijek će biti drugačije, možda mogu i biti iste rečenice od a do ž ponovljene, ali imaju drugu energiju...zato neke ljude možemo čitati i osjetiti, jer su dali sebe, a nekad neke koliko god nešto pametno, mudro, bistro rekli ne osjećamo, ne čitamo, ne poimamo, jer je pisano hladno, doktorski, u kirurškim rukavicama...bez duše nema života...
Prozor mi je otvoren i kroz škure osjećam vjetar, čitav je dan danas bura, ali more, oh, more je bilo tako tamno modro, bila sam dublje danas zaljubljena u more, volim valove kada se propinju i kada udaraju u obalu, prekrasni su, prekrasan je taj čin davanja, predavanja i određenog samouništenja, ali i samoobnove, jer iz tog sudara ''elemenata'' nastaje nešto novo, i opet se more dijeli i vraća i miješa...tako je to i s nama ljudima, dajemo se, izgaramo, letimo, pa padnemo, ali ponovno ustanemo, osjetimo zraku sunca na licu, obrišemo vidljivu ili nevidljivu suzu i ponovno, ponovno živimo...i to je čarolija života, upravo to, što nikad zapravo ne možemo odustati, koliko god bi ponekad htjeli, čak i onda kad smo najtamniji, kad se osjećamo izdanim i od drugih i od sebe, u nama, u jednoj maloj sabitoj svjetlosnoj točkici u najskrivenijem kutku naše duše, postoji ljubav iz koje smo stvoreni, i zbog nje postojimo kao beskonačna vječnost...
Idem u krevet, ne čujem ćuka noćas, možda se umorio i on od bure. Sutra je već srijeda, dan kad sam se rodila, nekako mi se sviđa znati da sam se rodila u srijedu,
u sredini tjedna, ni na početku, ni na kraju, već u sredini, u balansu...
...
|