Danielaland : Svevremenski let

Pitam se kad sam te to toèno izgubila ?!
Kada te to nisam pronašla ?
U kojem si trenutku odluèio da nikada neæeš biti moj, da æeš se samo igrati skrivaèa?
I miris, i korak i kretnja, i dodir, sve je to tvoje bila laž prema tebi,
nikada nisi vidio mene.
I nikada u tome nisi vidio sebe.
Pitam se dok zaboravljam veæ pomalo, kako ni zagrljaj nisi vidio,
ni suzu, ni tugu, ni oèaj...?!
A opet, vidio si samo èesto ono što si želio vidjeti,
strast, predavanje, hrabrost i sumrak svijeta.
Al u tome nisi vidio nas.
Znao si, a ja to nisam vidjela, da si samo blijedi papir,
tek toèka iza toèke, nebitna onome koji ljubi.
Nebitno onome koji živi.
Nebitno, Nebitnom, rekli bi
I da sam Nebitnost postala ja.

dvadeset i èetiri sekunde kišnih kapi na licu, toèno toliko, brojala sam
prelazeæi ulicu, trebalo im je da skliznu niz bradu i tajanstveno nestanu.
tamo te nije bilo, stigla sam prekasno, a ti si po obièaju otišao ranije,
tako nas to vrijeme nije doèekalo, bila sam ljuta i razoèarana,
no nisam željela plakati.
suze bi potopile kišu koja pere grad.
u to se nisam željela miješati.
užurbala sam korak, prateæi lica prolaznika uronjena u mrak i hladnoæu.
èinilo se da su sretni.
u dnu torbice zveckale su kovanice pripremljene za autobusnu kartu.

Ponovno smo se sreli, nasmiješio si mi se, zadržao si pogled samo jedan jedini trenutak, bila je to sekunda vrijedna èitave vjeènosti.
Bila sam veæ i zaboravila kako je to kad te neèiji pogled izmiješa, kao kad vješte ruke domaæice miješaju sastojke za ukusnu veèeru.
Dok sam te promatrala, baš mi je to i prošlo glavom, ja ti nikada nisam spremala obrok, ono što svi uzimaju zdravo za gotovo, meni je ostalo nedohvatno.
Ne pamtim koliko je vremena uistinu prošlo, pamtim samo tamne, duge noæi, noæi dugaèke poput satenskih crnih rukavica, na bjelini neèijih ruku, mojih ruku.
Drugo ne pamtim u ovim oštrim razmacima polupostojanja.
Neki smijeh, neki razgovori, neki pokušaji koji ostaju samo zapoèet obris na slikarskom platnu, nikad upotpunjena, dovršena slika. Zauvijek zapoèeto ništa.
Taj susret, i ta tišina izmeðu dva nekad tako bliska tijela, upravo ta tišina kao da se uvukla u ovaj dan, u ovo sunce, u ovo nebo,
i vrtim stalno ispoèetka, taj trenutak oduzimanja daha, zaustavljanja svijeta, i onda ponovno koraci koji odlaze, koraci koji se nièemu više ne nadaju, koraci vrijedni svršetka.
Ostala sam sjediti nasuprot tog mjesta, još sam neko vrijeme željela živjeti nešto što mi ne pripada.
Samo za još jedan tren zanosa.
Jedan tren koji se produljuje prije no što ponovno bude spremljen u ladicu koja se ne otvara.
I gosti su stigli, nasmiješeni, vedri, s cvijeæem i darovima.
Obrisala sam ruke o pregaèu, podigla visoko glavu, i nasmiješila sam se.

...siv, vjetrovit kasnozimski dan, nebo se rasteže poput lijene maèke, komadiæ bjeline izmeðu tamnih nijansa izgleda poput krika...što æe nam nebo danas ispljunuti, iskašljati, koliko smo bili dobri ?! strpljivo èekam dok slušam glazbu, minute su se natisnule uz moje srce, i maze ga, još malo i dogoditi æe se èudo, ponovno æeš vidjeti novi nebeski prizor, i osjetiti æeš trnce od glave do pete, ne sanjaš li uvijek o tom osjeæaju ?! Daniela, Daniela, otvori širom oèi i sanjaj...sanjaj, sanjaj...život je niz snova utkanih u svevrijeme, i ne slušaj druge što govore, slušaj samo otkucaje srca, meditaciju ljubavi od koje si stvorena i leti svojim nebom, leti što dalje i duže, leti kao da ne postoji ništa drugo, i vjeruj, nadaj, voli, kao onda, dok si pjevala ležeæi u visokoj travi...