Danielaland : Svevremenski let

Subotnja su jutra puna obeæanja, nude više opcija, a veæina ih se nikada ne iskoristi, uvijek ostane nedoreèenost kod odabira, ruka se zaustavi, povuèe, pa naglo krene prema onom sigurnijem.
Pravimo se, kao da izbora nije ni bilo, lakše je svima.
Iako ja dobro znam, dobro sam èula, kraljicu tišinu, tišinu izbora, ona jasno stoji nad nama, na vršcima prstiju, èeka presudu.
Okrenem glavu na jastuk, ni da trepnem, znam što æeš odabrati, ništa me nije iznenadilo, koja velika šteta,šteta za subotu.

Otvaram novu stranicu, tako bijeli, èisti papir, malo se na tren osvrnem oko sebe, a znam, znam da to nije najbolja opcija.
Veæ mi nedostaješ, a znam, znam da ti nisi taj.
No toliko sam te voljela, toliko sam ti toga željela biti i dati, ali tebi to nije trebalo, ti to nisi htio primiti.
I godine su prošle, otišle, sada se smiješe i mašu mi. Hvala im.
Nema žaljenja, samo snaga da ti se zahvalim, uhvatim kvaku, otvorim vrata prema novome svijetu, i zatvorim starom.
Ne žali, ti si to htio, ti si odluèio da me ne ljubiš više i da me ne želiš više i da ja nisam ona prava za tebe.
Nema tu ljutnje, nema kletvi, i loših misli, jednostavno oboje moramo dalje.
Ja do onoga koji æe me voljeti i htjeti osjetiti svojom.
Ne zamjeraj sebi, nisam prava za tebe. Nitko tu nije kriv.
Ili volimo ili ne.
Kocka je baèena na startu. Ja sam neèija tri puta šest.
Možda stigne, a možda i ne.
No ja mu želim iæi ususret, tebi ne mogu, jer si sklopio ruke, sklopio oèi, zatvorio krilo.
Ne vidim se više u tvojim oèima.
Ni tvoje misli više ne hrle ka meni.
Sve je u redu i još æe biti bolje.
Ljubi neke druge obraze, dodiruj neèije tuðe kose.
Ja ti i nemam što oprostiti, samo ti se zahvaliti.
I spremno krenuti vlastitoj nutrini.
Ona me nikada neæe ostaviti, niti osuditi.
Uvijek æe me voljeti.
Onako, ma još i više, kao što si me nekada ti
na trenutak barem pokušavao ljubiti.

Ima dana kada se vratim u obilje sjeæanja, zavrnem rukave, okrenem se oko sebe, pa samo promatram taj dom u kojem živim, èujem glasove mojih najdražih, djeda, bake, mame, njih koji su navedenim redom otišli prije mog oca i mene, na neki drugi svijet, u neko drugo življenje, znam svakim udahom svoga tijela da su prisutni, da me vole, ježim se od toga, pa se nasmijem i govorim im svojim mislima, koliko ih volim, kako mi nedostaju, kako sam sretna što su bili ovdje, i koliko sam zahvalna na toj ljubavi, znam da su ponosni na mene, vide oni koliko sam napredovala...kažem mami : mama, vidiš me, tek sad shvaæaš uistinu koje sam ja srce, zar ne, mama ?! Osjetim ju kako me grli, toplina koja se slije na moja ramena, dopuštam joj da me vodi, briga me što ljudi misle, što svijet misli, ja sam ja, ona koja je kao klinka èudila ljude oko sebe, i koja nikada nije dopustila da me uguše svojim kriterijima, nekako ponosno kažem mami : priznaj mama, sada me tek bolje vidiš ?! Znam da bi mi rekla : Moja posebna i drugaèija kæeri, koliko si samo divna !!! Znam da bi, nema sumnje...sjetim se dana u kojima sam bila igrokaz, plakala kao kišna godina prije prvog polaska u školu, kako sam samo bila tvrdoglava, i da, ponosna sam na sebe zbog toga...ponosna na svaku onu jedinicu, kojom su me pokušali ukalupiti i nasilno uèiniti obiènom...hvala maloj Danieli da to nikada nije dopustila, ponosna sam na sebe, i shvaæam kako sam od tih prvih koraka uvijek bila ja, i kako ova znanja kojima danas uèe ljude da sam ta znanja imala veæ tada, i da sam se borila biti ta ja, moja druga baka, nije uzalud govorila : ti si ispred svoga vremena, kada je proèitala moju knjigu...mnogi me nisu razumjeli, mnogi me i danas ne razumiju, ali ja to i ne trebam, ja samo slijedim svoje srce, svoju strast, svoj put...na sve me to vrate moja sjeæanja, i jasnije no ikad shvaæam kako neæu izdati sebe, èitav je moj život potvrda tome, sve poteškoæe bili su samo ludi i vrtoglavi izazovi, sada jasnije no ikad shvaæam kako sam uvijek bila ja, i kako sam plaæala nekad cijenu za to, ali kako se ne kajem, jer u meni je znanje da je bitno biti JA, a ne poput svih...nemam prijatelja iz djetinjstva, samo jednu prijateljicu iz srednje škole, i znam zašto nemam, jer me nisu željeli takvu kakva ja jesam, uvijek sam im bila izazov, jer sam se borila biti ja, a ne dio mase, kolektiva...hvala ti Bože što nisam, jer da jesam, bila bih lažna ja...vraæam se uspomenama, i shvaæam da mojoj obitelji nije bilo lako sa mnom, teško se nositi sa posebnim i darovitim djetetom, a pritom i djetetom koje je svjesno svoje inteligencije i koje je upravo zbog iste uzelo opravdanje biti lijeno...ali sada više no ikada znam, nikada ja nisam bila lijena, nikada ja nisam bila manje vrijedna, ja sam samo znala da je uzalud boriti se sa onima koji te u startu žele eliminirati, jer si drugaèiji i hrabriji...nikada ja nisam pomislila da sam bolja od drugih, ali sam znala da sam jednako vrijedna i da imam jednaka prava...hvala meni samoj što sam isto tako zbog svih tih okova, otežanih okolnosti i neshvaæanja, postala ovo što jesam...ponosna sam na sebe, da, Daniela voli samu sebe ovakvu kakva je...hipersenzibilnu, toplu, dragu, punu ljubavi i oprosta...ja sam ona koja æe se rasplakati kad vidi prosjaka ili bolesno dijete, i koju æe ganuti neèiji rad, trud i uspjeh....neèija prièa, i ona koja æe uvijek pronaæi razlog zašto æe voljeti neprijatelja, iako to ne znaèi da æe ga imati u svojoj blizini...dapaèe, Daniela je oduvijek jasno držala svoj intimni prostor intimnim, jer ju je djed uèio, ono najplemenitije, najdivnije, otkrivaj samo onima koji æe to znati vidjeti i prepoznati, ostalima daj dobro, ali ne i svu sebe, ne jer ne želiš dati, veæ jer to ne mogu svi primiti...i tako ponovno zatvaram vrata bakine spavaæe sobe, zakljuèavam bravu, penjem se na prvi kat, u svoj svakodnevni prostor, ulazim u svoju sobu, brišem suzu radosnicu s lica, nasmiješim se i kažem, hvala, hvala...život je lijep !

Onako, željela bih reæi svijetu i ljudima : lijepo vas pozdravljam, želim vam kvalitetne dane, želim vam da pronaðete ljubav, mir, ljepotu u sebi, i da se ne plašite sanjati, i da vas tuðe mišljenje, tuði kriteriji, tuðe zamisli ne dotièu, vi ste posebni, svoji, drugaèiji, vi ste ravnopravni sa svime što veæ JE i sa onim što æe tek BITI...sve to i je u SADA...ne dopustite si usporeðivati se s drugima, to nije plan stvoritelja, ne, vi ste stvoreni biti takvi kakvi jeste, i baš takvi ste SAVRŠENI, nema savršenijeg biæa od vašeg, ali pazite na stupicu, to ne znaèi da ste bolji od drugih, ne...svi mi smo jednako vrijedni, baš zato što smo individualni, razlièiti, tako je i ovaj svijet zamišljen, da jednako vrijedimo, iako drugaèije živimo, drugaèije uèimo, drugaèije znamo i odrastamo...vaša vrijednost jaèa tek onda kad shvatite da niste pametniji, niste vrjedniji, niste bolji od nikoga drugog, jer vi ste sasvim jedno biæe, kako se onda možete usporeðivati s nekim drugim, kad ste vi neponovljivi, kao i drugo biæe, nema kopija ! Budite ponosni na ono što jeste, nismo svi odabrali biti nuklearni fizièari, predsjednici, pjevaèi, glumci, balerine, akademici, ali ono što vi jeste, to je najljepše i najvrednije što vaše biæe može izraziti, jer je to vaša duša odabrala iskazati i biti...zaboravite na usporeðivanja, ništa vi ne morate kao drugi, vi samo morate biti VI...a ja vam to od sveg srca želim... èistaèica, smetlar, poljoprivrednik, seljak, postolar, krojaè, pjesnik, krovopokrivaè, limar, profesor, medicinska sestra, lijeènik, zubar, pekar, policajac, svi su oni JEDNO...ne umišljajte si da ste nad nekim i neèim, život æe vam prirediti zanimljiv preokret...jer mogli biste se naæi u krevetu, kad æe vam vaša kuæna pomoæica davati juhu na žlièicu i gledati æete je kao BOGA, jer bez nje vi ne biste postojali...nikad, ali nikad ne podcjenjujte nikoga, radije budite zahvalni na tome tko ste vi i zahvalni što živite u raznolikom, bogatom svijetu...usudite se budni sanjati ! Zakoraèite naprijed i plešite...vi ste to èudo u svijetu !