|
Slušam (Van) Morrisona.Čitam Preverta.
U sredini sobe,na krevetu,s jedne strane na drugu,prebacujem svoje meso.
TOK
pokušala sam se otkriti,uvijek sam se dublje zakopala u sebe,
u tami tapkala po vlastitom srcu,
s vremena na vrijeme, igram novu pobunu,
a svijet je tako uigran,tako predvidiv i dosadan,
pa podižem ograde,sve duže i sve kraće,sve pliće i sve dublje,
ispod i iznad neba,
da nitko ne dodirne,
ovu moju,malu,
naopačke postavljenu bajku,
luckasto spremna na umorstvo,
na rastaviti novu,staru lutku,
ispod očiju,ispod trbuha,
vidjeti,
dvije krajnosti jedne jedine ruke
|