|

zaboravljam dok hodam po vodi
nekoj sasvim maloj planeti
ljude koji me kidaju po kilogramu dnevnih obaveza
tvoje je srce oblika moje dugačke sjene
pratim vas oboje
sve svete riječi koje sam ti predala
onoga dana u nepoznatom krevetu
svi drhtaji
sve uspomene
sve si pokosio poljupcem
svojim plamenim htjenjem
zaboravljam sve što vrijedi zaboraviti
što vrijedi strpati u ladicu uma
koju ne mogu zvijeri rastrgati
a i što bi u njoj namirisale
predajem se javno
tvome i svome sudu
tvojim i vlastitim zvijerima
da me rastrgnu zubima
i pokopaju noktima
u trn zvijezde
tamo gdje nema riječi
želim šutjeti svoju ljubav
tako ćeš je moći vidjeti dok sanjaš
|