Danielaland : Svevremenski let

Hodamo,nekad nas gradske ulice razumiju,nekad ih moramo izokrenuti da bismo tamo našle smisao.
Lako je baciti mamac,a onda se praviti nevino,kao da to uopæe nije to.
Uglavnom oni ih niti ne raspoznaju,naše mamce,veæina,to nas i zabavlja,ima balavaca koji bi nas dotakli,a i one starije gospode,ti nas ne zanimaju,zapravo nas nitko ne zanima.
Mi izazivamo iz hira,iz neke malodušnosti,a onda nam je teško,plaèemo,
nije se lako nositi s svim tim pobjedama.
Jer nekad odemo korak dalje,pa nas netko uhvati za koljeno,ili pritisne uza zid,i prstima istražuje naše topline.
Opalimo šamar,nakesimo se i krenemo u svoju zemlju nezadovoljstva.
Ni same ne znamo što toèno postoji iza ovih debelih vrata,gdje se skvrèimo i guramo ludilo po strani.

Ona me nazvala Lolom,ne Lolitom,veæ Lolom,moglo bi se reæi da sam odrasla Lolita,nisam imala svog Humberta,ne u tom smislu,nitko me nije zlostavljao,ali sam sama izazivala.
Dala mi je takvo ime,jer me odmah željela osuditi,željela se ograditi od mene,mene kao lika,ja sam za nju jedna mala zvijer koja podiže kosu na glavi,a muškarcima onu stvar,strašno je pristojna i pokušava ne imenovati je,kao da je zalutale tinejðerice ne raspoznaju u vokabularu.
Smiješna je ta autorica,istovremeno perverzno uživa razgolititi me,a plaši me se,plaši se,jer,o da,jedan je dio u njoj,mene,da upravo mene.
Zbog tog bi moga poèeti gristi nokte,ali ona ionako ima kratke nokte,jedan od znakova malih vjeèitih nimfi.
Ne zna da me nije pobijedila,ne zna da me ne može kontrolirati,ne zna da sam moænija od nje.

Lolita me upoznala sa mnom.To zgraža,to guši,ali me uvodi u istinu,moju,našu,vašu.Svi smo mi u odreðenom periodu male Lolite,male hihotave balavice koje se guraju u muško krilo.
Možete zaklopiti oèi,opsovati me,ljutiti se na mene,ništa baš ništa,neæe promijeniti stvarno stanje stvari.
Pomiri se s tim.

Kad ostarim, proæi æeš pored mene,
pa glasno reæi suputniku,
sjeæaš je se,
nekad je bila mlada i lijepa,
a pogledaj sad to lice starice,
s naboranom kožom,
nasmijat æu se iz svoje jasnoæe,
pa ti tiho,tiho šapnuti,
ljubavi, ti ljepotu nikad nisi vidio
pa zamesti svoje tragove
noænim traènicama
oceani se podižu na rukama
onima koji ih vide

Sve su to izdaje
ljubavi koje te obuzmu
a nemaš pravo na njih
takve se uvijek lijepe za mene
ne brini dragi
veæ sam na svojim nogama
a sve je još svježe
tvoja rana
odlazak u noæ
al svaki put sve lakše ustajem
i suze tjeram natrag u kanale
kažem isploviti je nemoguæe
kosa širi svoje valove

udaranje u lubanji ne prestaje
kao da pokazuje smjer kojim bih mogla zavladati sobom
tri èetiri udara u zid
možda bi i suze potekle
nagomilane crne ljepotice
al jutro je pametnije
dopustit æu mu ovaj put da me ušuška
èisto i nevino
da me obljubi
neæu u tamu noæas
sjat æu krièavim reèenicama
jasna nama osuðenima

Zašto se uvijek govori o nekim dijeljenjima
moja je koža još uvijek na mojim kostima
moje su kose još u mom tjemenu
a nokti u mom mesu
jedino koliko te mogu voljeti je
dijeliti toplinu i vlažnost
na kraju bokova dana
kad god oni bili
koliko god oni tražili nas
zato ne govori laži
ne èuju te
moji tamni snovi

Bile su ti bolje, dodirivale te kako zamišljam da te diram,
što æu ti onda ponuditi ovakva?
Nemam snage biti kopija,
sve što znam da bi te usreæilo,
pripada drugim ženama,
meni ništa,baš ništa.
Utonuti,prestati disati.
Nisi mi dao što si njima velikodušno dijelio.
Zato se osjeæam kao strašilo usred polja.
Bijedno lice,bez suza,bez emocije,bez traga.
Osjeæaj tako blizu smrti.

Moje su slike tamne
sve crne i besprijekorno oštre
kutija gdje je tapkanje jedino kretanje
ljubav me razorila
naèinila bezbroj ogrebotina
rijeèi iz njih mole
ne dodiruju te
tebe ne
otkrila sam iz tvoje usne
koga zbilja èekaš
kad zaspim na lijevoj strani kreveta

Uvijek su bile ljepše druge
ti si
znaš ono
da
mala lutka
nikako barbi
više ona porculanska
da baš takva
s velikim mraènim i zloslutnim oèima
da da
baš ona lutka
znaš znaš
bijela i neugledna
koja stoji tamo da bi je netko dohvatio
samo da obriše prašinu
i tvoj je dlan takav
samo me takneš
nježno obrišeš
vratiš na mjesto
prièaš na uho
pomiluješ kosu
sve tek usput
pa
obuèeš kaput
zatvoriš vrata
a lutka
gle lutka
dok tebe nema
lutka plaèe
lutka se bori
lutka kameni

Opet sam nekom samo stanica
na koju je sišao
dok èeka neèije tople dlanove
da stignu nakon stotine krivo složenih dana
samo stanica kojoj æe
pokazati ljepotu blizine
isprièati s zanosom svoja nadanja
pa mi ponuditi kao sirotici komadiæ vjere
promatrati me dok prstima pažljivo odmatam
jer zna da nisam dostojna
odjednom æe potrèati
brže brže
stiže vlak
dugo æe dugo
traènice cviliti
i raznijeti poput bombe
svako moje kucanje srca

Uvijek postoji neki otok na kojem æeš nas nazivati drugaèijim imenima
svaka od nas je jedna knjiga na tvojoj polici
uzimaš nas kad su hladne noæi
mraène ulice
dosadna popodneva
kad jedna od nas previše prièa
kad se svlaèi bez potrebe
kad jedna od nas traži tebe tebe tebe
zatvoriš vrata
pokloniš kljuè novoj jeseni
upališ lampicu
kreneš tek sanjanom snu
onu mene uhvatiš rukom za hrbat
i dugo me dugo vuèeš prema dnu
da znam gdje mi je pravo mjesto

Jednom si mi prièao o svojim bivšim simpatijama
o trenucima u kojima bi ih sreo
sve su one bile lijepe djevojke žene nekada i djevojèice
još uvijek se pitaš što bi ti svaka od njih stvorila da si ostao baš uz nju
time znam da nisam stvorila ništa
nasmijao si se tada
kao da si preprièao neèiji tuði život
neèije tuðe uspomene koje nisu bitne
a oèi ti opet iskre
a oèi ti opet traže
lutaju
žena nasuprot nas me promatra
kao da lista neku staru isfucanu knjigu
požutjelih listova
možda me i žali
zbog èega bi me mogla žaliti
osim ako se ne vidi
o bože tako jasno se vidi
svi vide
bože zašto
ti
ne

Živiš za nekog
proèitala sam u pogledu
sve što govoriš oèima
kaplje na moje tijelo
svaka kap prodre kroz elastiènu kožu
pa se zarije poput trnja
bode svaki san koji pokušavam roditi
bezuspješno
tvoj dodir miriše na druge želje
na neko drugo tijelo stisnuto kraj tvog
opijam se otkrivenom istinom
udubljujem je u razrezano tkivo
da bih te jednom mogla
mrziti
mrziti
mrziti
klikom miša na x

Kažeš mi
sanjar sam
i ja sam sanjar
doðe mi da izvrištim svako slovo
da ti objasnim kako to znaèi da...
ali ti mi dodirneš èelo kao da poznaješ mnogo dublje moje korake
no što oni sami poznaju sebe
a ja se petljam u negdje u sebi
možda u trbuhu
u èvor koji æe tek postati nerazješiv
s tim prokletim pitanjem
koliko si ih imao prije mene
da li su ti one dale više
da li si im više dao
sve što meni ne možeš dati
šutiš li zato
a vrijeme leti poput divljine
razbije se o zid
a zid o mene
svi se osipamo
osim tebe
ti me promatraš kao film koji su ti
prikazali na novom platnu
putuješ
na adresu u kojoj neæeš pronaæi...

Tvoje slovo je poput velikog upitnika kad padne mrak
kad se ušuljam u jesenski list
zamišljam ga da je velik i da sam poput mrava
sabrana
da mi je jedini cilj skupiti što više hrane za vrijeme
visokih bijelina
a opet pulsiram shvaæanjem
da za mene nema rijeèi nema ljubavi nema dodira
pa zadrhtim
zima mi se došulja u prste

Kad ti prièam nemamo više vremena

Ono istjeèe od onog trenutka kad mi priðeš

To je jedina dozvola koju ti je izdao kozmos

Vidjeti na trenutak

Pa zaroniti u dubine svojih vlastitih æelija

Nasmiješiti se u prolazu

Nadati se da sam sretna i od nekog drugog voljena

Bar upola od onog koliko bi me ti mogao voljeti

Samo da je dopušteno

A nije a nije a nije

A nije postaje oznaka umjesto crta za preticanje na dugim cestama

U jednoj od njih æeš me

Zaobiæi

Dodati gas

Ostaviti mi prašinu na prednjem staklu

Krvlju æu izbrisati boju asfalta

Ni sam me Picasso ne bi raskomadao poput tvojih laži

tristo sedamdeset godina ili stoljeæa takva sam zaspala

bez žlice bez hrane bez vode

nisam umrla
( postavlja se pitanje da li si to zapravo htio )

samo sam izgubila ljušture

oljuštile su se poput oraha

ostao je um
naslikan poput konzerve graha na jeftinom letku štamparije

delete je skuplji

Ni sam me Baudelaire ne bi uspio posvetiti svojom perverzijom koliko si me izopaèio svojom šutnjom

u sve tišine i vjetrove svijeta zapetlja se sve neznanje
pa ošine po najnježnijem dijelu tijela

plaèeš grcaš

pišeš šalješ

izaðeš na ulicu

sva su ti lica jedno lice
u jednom od njih sam ja

virtualna

S odmakom promatram nedjelju,ovdje svi idu u crkvu,i skupljaju se poput ptica u jato i mole.Prisjeæam se bake,ona je bila poput njih snazna u svojoj vjeri,tako snažno sigurna u nju,a ja,ja sam ostala negdje izmeðu sjeæanja i potiskujem bol,guram je svakog dana u drugu ladicu,ponekad se cini tako uzaludno,tako tesko,a onda zaronim u jesensko more,ne cujem nista,ne pitam se nista,tamo na dnu kao da stoji vrijeme,pa pruzam ruke i jesam,samo sam takva kakvu me more poznaje.