Danielaland : Svevremenski let

spremam se za još jedan odlazak moru
pa se sve utišalo
uvuklo u sebe
zatajilo je svoju bolnu iskrenost
vratit æe se
možda i u jutro samog polaska

The fall came as memories,
and let each new memory is a new fall,Dear!
Be still wave that reaches our shores ...


Your blue-eyed

da me nekako svežemo
sav moj trud oko svih ljubavnih pokušaja spremam se utopiti u žlici kave
to je besmislenost kojoj sam težila
jer hoh
najradije se nadmeæem
od mene nikad ljubavnice
ni sestre
nit prijateljice
osamljena sam i usamljena i sve što se svi boje priznati
jer olfo
šatro nije ljudsko
ne dovoljno
teatar me zabavlja
uzbuðuje
dajte mi kabare
pustite me da glumim na stolu kurvu
iako sam nevinija od djeèjeg plaèa
( èekajte vi me još niste ni vidjeli )
dajte da tamo budem žena i žudnja i strast i sve
to je život
krvarenje iz maternice
poraðanje svih jebenih žena na ovome svijetu
ispoèetka
otvaranje sudbina poput ribljih konzervi
podatno porezotinama
mene treba dati
pa æu biti nešto
sad sam u meðuvremenu hijerarhija
samoj sebi
nigdje ne vidim kraj
al se gazim
valjda je to sposobnost
penjem se i spuštam u sebi
na dno poèetka

...svi smo se izgubili pomalo,i pjesnici i bohemi,i slikari,nitko od nas više nema onu istu adresu,ista vrata,iste uspomene oko vrata,samo se mimoilazimo s jedva navuèenim dobar dan,tužni smo,obeshrabreni,ostavljeni na cijedilu,više no ikada,al ne optužujemo,ne tražimo svoje,ne diramo u tuðe,ne,mi toliko toga ne,što svako ljudsko biæe ima pravo tražiti,mi ne,umjesto toga vuèemo se našim krugovima,praznih i poderanih džepova,s istim onim snovima,i jedino što nam preostaje je koja psovka,jer od nas oèekuju najviše,kad sami najmanje ili ništa mogu dati,a ti i ja,istih lica,mi možemo samo biti i dalje mi,pa nek navuku rukavice,isprevræu stanove,police,madrace,nema tu nekih tajni,one se raðaju u našim oèima...


p.s. oprostite ja sam Lo !

1

tako je, odgovaraš mi
uvijek tako je, ili bar dobro je, moglo bi proæi
udaljavam se s dvotoèkom
dvije malene plaèljivice odgurnu me od površine
pa se raspem ko pokošena betonom
volim krvariti
to je velika tajna

(o pepeljarama sve najbolje,one zavaravaju,ne pušim,one se ruše u padu )


2


o èemu razmišljam kad te grlim :

trudnoæa,ljubav,bijeg,poljupci,izdaja,pretvaranje,nova pjesma,knjiga,strah,plivanje u nepoznatom,smijeh,zaboravi sve to,tu je,tu je...

pa uslijedi trenutak kad ti odlaziš...



3


èekaj,trebam trenutak:


Si me preguntas
Si te quiero de verdad
Si en la distancia
Necesito tu cariño
Si me preguntas
Yo te quiero contestar
Que para mi
Tú eres el sueño más querido.

dolaze koraci...

Cada día más
Necesito saber de ti
Cada día más
Necesito tenerte aquí
Cada día más
A tu lado quiero vivir
Y luchar los dos
Por el mismo amor
Cada día más, y más.



miluješ me oèima, udišem nemoguænosti,postaju hrana...
zatvoraš vrata,dobro ih zakljuèaš
ostajem sama
toplo je biti zarobljena u svijetu vlastitih snova



4


ne možeš živjeti u mom zagrljaju
svejedno te grlim
nikad dovoljno vremena da budeš sa mnom
vremenom te obasipam jutarnjim dugim spavanjem
nemaš sve što ti treba
meni se zbog toga ne ustaje
kao da æe to odvratiti pravu istinu
podne je veæ bolje
tad prepolovimo dan
uskoro æeš krenuti na spavanje
ja æu zapaliti vatru tipkovnice
tako je lakše ne misliti
pa opet ispoèetka
i užasno mnogo krivo izreèenih paljbi emocija
nemam pravo na kajanje
sve se brzo zakapa

Draga moja
odluèila sam te upoznati s tobom
reci da se neæeš buniti
da æeš mi to dopustiti
da æeš se skroz prikazati svojom
reci mi da nisi izgubljena
i da neæeš biti pod nièijom vlasti
reci da se još mogu boriti za tebe
reci da nije kraj svih tvojih planova i snova
reci da æeš mi dati ruku
da æeš sanjati
otjerati grè oko zglobova
reci da æeš biti
reci Sve
a ne reci ni rijeèi
ni na jednom jeziku svijeta
udahni ispod glasova
izdahni pod dodirima
budi ti i nièija više
kao nekada

uvijek sam se trudila
ne govoriti kroz svoje ime
radije sam bila stranac
koji prolazi krog grad
a da ga nitko ne uhvati
pod ruku
lebdeæi tako
osjeæala sam se
meðu ljudima
kao hodajuæi oblak








ne pripadam ovom vremenu
rukama mi lebdi Rusija
a nogama Espanija
pa ipak trudim se
slijediti svoj san u
mraèno doba








nanešena nova ja
u sadašnjosti
hoæe li me prepoznati
hoæe li me voljeti
ono isto lice grada

Povratak na kopno, rijeèi su nanizane poput guste tempere u hirovitom izdanju strasti,sve je to jedna te ista potreba,prilièno iskrièava,i ne trpi neodluènost.
To sve skupa znaèi da sam s njim u vezi,i da trèimo niz brijeg.
Ne znam koliko se to isplati,jedno je sigurno,opet su ulozi veliki.
Opet æu platiti punu cijenu.
Možda,možda se i isplati,na kraju literatura æe slaviti.
Kakva god ja bila,u kakvom god stanju,nakon njega.
A svi znaju da ovo ne sluti na dobro.
Ovaj put igram bez asa u rukavima.
Nema tajnog oružja,nema bijega,hodam po trnju,bosa.

Obožavam biti zarobljena,mrvicu podreðena,a da on o tom nema pojma.
Volim kad dominira,samo zeru više no što to obièno èinim ja.
Nismo baš razumni pretjerano.
Kako bih i bila sama,kad sam spremna iæi do kraja,kad sam spremna zanemariti sve radi muškarca koji je pravi muškarac,a to znaèi,onaj koji nikad ni u kom sluèaju neæe biti izdajica?!
On je diskretan,volim to,volim i njegove prste,a da vam ne prièam dalje...
Naime bilo bi to jako,jako neukusno.

Za trenutak prevrne sve moje zamisli kako æu ga odbijati,kako æu ga stavljati na led,kako æu ga manje željeti.
Samo mi priðe s leða,šapne na uho i njegova sam.
Na otoku,u autobusu,na mjesecu,ili na trajektu.
Dok hodam,plešem,pijem,letim oko Urana ili dok se jednostavno izležavam na plaži.
Nasmije me,isprevræe moje strahove i prikaže ih nebitnima.
Što je najdivnije voli moje pisanje.
Mi nismo u zabludi,mi se ne volimo,mi samo koraèamo kroz dane zajedno.
Bez ikakve obaveze...



( s njim je stalno na na na )

Kontinent.
More se još juèer okupalo u meni,i ja u njemu,milovali smo se kao da nam je posljednji put,kao ljubavnici koji se opraštaju.
Ostala su mi sjeæanja i mnogo fotografija.
I On.
Tu je,juèer je odgovorio na moje pitanje zašto smo bliski.
Ja njemu još nisam,ima vremena,želim mu dati najbolje što mogu.
Koliko god me to koštalo.
Udah!
Kontinent,da,da,da!!!


Zagrli me i daj mi ruku,prije no što odem,kao što sam uvijek pred drugima odlazila...

Smooth jazz,južina,more, visoki valovi,crno vino i ja.
Zaustavila su se pitanja,tama me doticala poput one majèine u utrobi.
Volim taj osjeæaj,kad pomislim da sam sama na svijetu.
Nije mi trebao nit ljubavnik,nit prijatelj,poznanik il stranac.
Trebao mi je svijet kakav je bio,i dobar fotoaparat.
Trebalo mi je da legnem na cestu,uz stijenu,da stanem u more,i da fotografiram u ritmu glazbe,da se dam svemu što me izazove,što me pobudi,što me iznenadi i zaskoèi.
Ponoæ je bila velièanstvena,na njenoj kulisi pokazao se pun,limunsko žut mjesec.
Podsjetio me na kolut sira.
Smijala sam se.
Stvarnost je kotrljajuæe lijepa,samo je treba znati dotaknuti na pravi naèin,uzbuditi njena bedra,izmamiti orgazam i zabilježiti to,negdje u sebi.
Zaspala sam spokojna u jednoj od mojih soba,tu,tamo,mi smo se ponovno srele,sve moje stare Daniele i ova sadašnja,dugo je odzvanjao miris snova,kao da je netko ispekao najukusnije kolaèe...

Kad sam mu napokon mogla reæi zbogom,to je postalo nebitna stvar,zadnja stvar na ovom svijetu,postalo je jedino bitno što æu sada s svom tom slobodom?
Zapravo je jednostavno,osloboditi krila i poletjeti.
Svaka nova sloboda je hrana duši.
Èovjek nije stvoren da bude pokoren,da strahuje i da se boji života,a u to nas svakodnevno uvjeravaju politièari,sveæenici,dakle religije,institucije oko nas.
Znanje se ne krije samo u školskim kupama,za znanjem treba tragati,treba ga otkrivati i prihvaæati.
A ljubav?
Ljubav su trenuci u kojima se ne pitaš tko si,gdje si,zašto?


Tko sam?! Gdje sam?! Zašto!?

U bijelim plahtama zapetljana doèekujem podne,dvije tri kapi medice,pa gutljaj kave,sve jako i prodorno,za još jedan oproštaj od ljeta,za još jednu hladnu zimu,za snove i sve barijere koje æe me tek osujetiti.
Ako me ikad iskreno upitaš,da li sam ti bila vjerna,priznat æu da nisam,voljela sam ih,ne kao što volim sebe,ili kao što sam voljela tebe,ali to su ljubavi što rastu pod jastukom,što griju prozeble prste.
Voljela sam ljeta više no što možeš zamisliti,tada sam bila živa i najbolja,a ti,ti si se skrivao u neèijim tugama,da bi pobjegao od sebe,ma nije važno,jedini.
Sve nakon tebe oživljuje,sve su nove boje,nove zemlje i nove moguænosti.
Kao da me elektrošok povratio u stvarnost,u ljude u kojima sam se ogledala,s kojima sam pila noæima,s kojima sam plesala i razarala noæi,da bi stigla jutra.
I stigla su,možda hladnija,no punija.
Otvorenih oèiju brojim svoje hrabrosti,zašto sam pobogu uvijek bila nad tobom,to ni sama ne razumijem,a trebala sam te,da me zagrliš,da spasiš sve nježnosti njegovane za tvoje sne.
Zvala sam te...sada zovem samo sebe,jedinu sebe koja æe mi se odazvati i u snu i u smrti.

Mi smo mogli tako mnogo prièati,o toliko mnogo stvari,dogaðaja,ljudi,i prièali smo,a te su prièe uvijek ostale nedoreèene,poluprazne,nikad s nekom krajnjom misli,priznajem,nisam te uvijek slušala do kraja,odlutala sam mislima,željela sam biti na nekom drugom mjestu,s nekim drugim ljudima,željela sam u tim trenucima sjesti na prvi vlak,juriti krajolicima,željela sam te voljeti bez tvojih prièa,jer su uvijek bile bez imalo poštovanja prema meni,a opet željela sam pobjeæi daleko da bih mogla èeznuti za tobom.
Ti si pitao,ja sam odgovarala onako,iz pristojnosti,snovi nisu kad ih dotakneš više isti oni snovi,predaju ti se na ruke,pa ih moraš ispoèetka oblikovati.
A ja sam jurila za dalekim gradovima,za drugim ljudima,bježeæi u tebe posumnjala sam u svijet.
I onda,jednom,prestao si dolaziti,prestala sam te tražiti,nakon svega to je bio tvoj dar,mom novom životu.
Još bih te voljela sresti u prolazu,ali bez rijeèi,bez mojih ispovjedi,bez da ti kažem što sam sve od kad te nema osjetila,èime sam se tješila,uvijek pomislim,to nikada ne bi shvatio,ne ti,to znam po tvojim prièama,one su uvijek bile kulise,kako bi mi prikazao èovjeka koji nisi,a sa mnom i ne želiš biti...

Južina nas sve preporaða,odjednom se suoèiš s nekim davnim promašajem,nasmiješ mu se,južina ga istjera poput egzorcista,ti se suoèiš s bolom što se oslobodio iz tebe,i kreneš dalje,dotièeš svaki kamen,zagledaš se u more,slušaš vjetrove sonate,i nedostaje ti klavir,samo klavir,na obali kraj mora,da se dogodi tvoj djeèji san,kojeg si morao sakriti na dnu sebe,kako te ne bi tamo neki drugi jalni ljudi uvjeravali kako od tog nema koristi,kako neæeš uspjeti,jer uspjevaju najbolji,pa se kao dijete pokoriš tuðincima koji nemaju pojma o onome što se krije na dnu tebe,tko si ti zapravo.
Bože,otok je lijek,samo jedna životna faza u kojoj mogu ponovno disati.
Ciklusi se zatvaraju poput boca,samo zavrneš èep i tekuæina je sigurna,do neke druge ruke.
Èuvam se za neku drugu ruku.
Za neki novi rast i pokušaj,jer to je prava pobjeda,krenuti bez ièijeg mišljenja dalje.
Svoja,spremna,sigurna u sebe,koliko mi god drugi zabijali nož u leða.
To je samo malo krvi na podu,i ništa više...

Bijele pamuène plahte,one iz doba moje bake njišu se na konopu pred kuæom,kao da mašu svemiru o našoj èistoæi koju svi njegujemo kad ostanemo sami,udaljeni od drugih biæa,koji bi to mogli iskoristiti,u to naime èvrsto vjerujemo.
Sunce se pojavi,tu i tamo stavi toèku na moje reèenice,kao da se uigralo s mojim emocijama.
Svi zajedno gradimo današnji dan,pola sivo-pola žuto,a èitava vjeènost modra.
Barke se ljuljuškaju na kojem zalutalom valu,sve šuti,a sve govori kao moja duša,šapuæe o svim ostavljanjima i svim vraæanjima,o svoj normalnosti koju to donosi.
Svi iz toga postanemo veliko skladište dogaðaja,koje rado iznosimo pred strancima,kao da se pred njima želimo osloboditi tih istih nagužvanih novina od godina,koje su nezapaljive,neuništive,samo stoje i podsjeæaju,od kuda smo došli u današnji dan,i u današnje sutra.
Bijelo visi na rubu dana,poput izgužvanog èoška u bilježnici prvašiæa,sve poèinje ispoèetka s jeseni,sve joj se daje.
A ja se,eto na otoku još malo skrivam od iste,i dodirujem zadnje tragove ljeta.
Moje kasno ljeto,rana jesen,stare rane,novi oblozi...

Jutro je doplovilo na kišnim kapima,ionako nisam dobro spavala,oko mene je cijelu noæ plovio veliki parobrod koji sam sanjala,donosio mi je lica iz prošlosti koja sam silno voljela,a koja sam izgubila u ovozemaljskom svijetu.
Nisam spavala dobro,ali sam se stisnula kao i uvijek uz jastuk,i prepuštala onome što slijedi.
Lica su nosila moje strahove i pobjede nad njima,kao da sam postala snažnija,eto ovako,u snu.
U pet je još uvijek bilo mraèno,oblaci kao da su bili puna vreæa uglja nad mojom kuæom boje limuna,borile smo se,moja kuæa i ja,protiv crnila,no na kraju su nas kapljice izmirile.
Pobjegla sam na terasu,more je bilo mirno,kao da u njemu nastaje novi svijet,koji mi još uvijek ne vidimo,a sprema se svaki èas izroniti.
Pokupila sam ruènike,i ostalo rublje,kosa mi je bila meka i lepršava,išla je ususret nebeskom tušu.
Svi smo se izredali jutros oko pet, i snovi i more, i punine.
Još uvijek sada,oko podneva,nekako žudim,da mu se vratim,onom jutru,koje mi je eto negdje u slavoniju poslalo sunce,i sada tamo,netko moj i dalek,ima osmijeh,kao da je ugledao moje oèi.
Pa možda ipak poželim,neka se danas i ne vrati,sunce,ja sam ionako dijete noæi...

Ne razmišljaš èesto gdje æemo biti sutra, ni tko æe nas u zadnji tren spasiti od katastrofe, hoæe li boljeti kada naletimo na izravan udar,posvuda samo bujica rijeèi,komadi rastrganih snova i tragovi želje da se sve spasi,pa da doðemo ponovno na poèetak?!
Otok je naš medeni mjesec,ti slikaš svoje,ja svoje,živimo paralelne svemire,al udišemo isti zrak,i od iste smo sjete naèinili krunu našeg odnosa.
Nitko, baš nitko nije spreman reæi ne,pa se otisnuti morem,odvezati konop i prigrliti neku drugu obalu.
Tu smo,baš mi,koji nismo vjerovali da æemo se ponovno pronaæi s rukama prema nebu,oèekujuæi kišu i prve jesenjske magle.
Ako se pitaš da li te volim,sve sam to sakrila na dno sebe,svaki osjeæaj koji bi me mogao prevariti,natjerati me da ti to kažem,jasno i glasno,zablude su naše sjene koje nas nikada ne smiju dotaknuti.
Nikada neæemo kupiti zajednièki stan,osnovati obitelj i sve one graðanske pogodnosti,jedino što imamo je neko mjesto,tamo gdje nas nitko neæe tražiti...gdje se ni mi sami neæemo prepoznati ovakvima.

Samo smo plesali te veèeri,tražili tragove koji bi nam mogli obeæati trajanje,a sve što se moglo naæi,sve što smo mogli imati je bio trenutak,samo trenutak ljepote.
Stisli smo se,svak sa svojim mislima,udubljeni u zajednièke korake.
Vjetar kao da je odluèio nadograditi pjesmu,bura je na trenutak prepustila svoje prste našem snu,korak,samo korak do prekrasne crne dubine mora,i tada bi...


Kasno ljeto miriše drugaèije,zagasito žuta boja u podne,blizu boæališta,još uvijek bose noge,još uvijek dlanovi puni predaje,a opet sve je nekako drugaèije,kao da se osjeæa jesen u nosnicama...

...Ne znaš gdje æeš krenuti, nije li baš na granici nesigurnosti prava obeæana zemlja kojom æeš krenuti? Dalmacija,Slavonija,Istra, nisu li sve to samo magiène zemljane kore koje nude mirise ?! ...


Zamišljena sreæa iskaèe iz naših dlanova i seli se u stvarnost,nebo ne zna gdje mu je granica, tko dolazi, tko æe tek doæi,zašto ljudi plaèu kad odlaze,zašto vijore bijele maramice,u kojem se vremenu sve to doima kao nježnost,postoji li jedno takvo mjesto za sve nas?! Osim mjesta koje odreðuju toèke,zarezi,interpukcijski znakovi?!
Otvaram srce da još nešto zapleše igru meðu strojevima ljudskog oblika,duše su se odjenule u novac,sada plešu u obliku dolara.
Ti se smiješ,promatraš me,nisam više nit èudo,nit uobièajenost,postala sam dio tvojih snova,i zbog toga sve prestaje imati kraj i poèetak,samo se nadograðuje poput onih božanstvenih pješèanih kula,koje more raznosi.
Sjeæaš se kako smo se sreli,i gdje je to bilo?
Tko bi to pamtio,tko je zapamtio kalupe svih poljubaca,o njima samo koža može nešto reæi,kada se probudi nakon stotinu i jedne nesreæe nanešene na jastuk, tu su se zaèele sve velike sklonosti,na kraju borodoloma,iz spasa,iz potrebe,iz straha.
Strah?! Znaš li koliko košta strah?! Kolika mu je tržišna cijena?! Koliko se ljudi mora prestajati bojati, da bi opstali na životnoj sceni?
Ja, ja se još uvijek bojim besplatno, imam najveæe blago,dopušteno mi je osjeæati,još uvijek sam pisac,bohem,vizionar u svom a4 formatu.
Još stvaram sunca,svemire,bijele pamuène oblake,skrivene nježnosti,još šaljem u staklenim bocama ljubavne poruke, još odjevam likove u najraskošnije haljine,i dajem im da misle što bih voljela i ja misliti, dajem im da vole sve one žigole koje sam i sama znala prigrliti kad bi ostali sami, tek sad shvaæam jasnije svoju ulogu,nisam ovdje da bi u mene vjerovali, ja sam nadogradnja vašem snu, da bi vi mogli sanjati, da bi vi mogli probudit se iz tog sna, moram biti osuðena.