Danielaland : Svevremenski let

Strast leži u kralješcima,mazi cestu golim stopalima,vrišti kroz ispadnute vlasi kose koje nosi vjetar,one stignu do njegovog lica,raspadnute èestice mojih ostataka,te nisam pokorila svojim htjenjem. Izdaja onih koje volimo nije ništa spram izdaje sebe,tek tada se sve ruši iz temelja.
Gola jutra iznose moje strahove poput jutarnjih novina,uvijek ispoèetka krenuti kroz dan s zasukanim rukavima,krenuti u borbu,prekrojiti veæ sašivenu haljinu,koja pristaje drugom tijelu,sve ispoèetka,sve u novom rastu,sve u novim pokušajima.
Tekstualna maska poprima nove dimenzije,poigrava se s autorovim vlastitim maskama,sve se premiješa, izlazi iz okvira,nadilazi harmoniju,raspukne èvrste zidove hermetike.

Otok oblaèi u radost, tu se oblaci poigravaju s tugama i ostavljaju ih pred vratima.
Nauèila sam èekati,radovati se obiènim danima,poput današnje nedjelje.
Kasno ili rano ustajanje,miris kave i naranèinog soka,mnogo prepuštanja emocijama.
Zavoljela sam se,onakvu kakva jesam,s svim moguæim greškama.

Otok me izvlaèi iz moje crnine,daruje mi beskrajnu modrinu,ulijeva u oène duplje.
Koraèam sigurno,koliko je od vas istih poput mene stvorena svjetla buduænost?!
Još nedostajem Zagrebu,no još nije vrijeme da se vratim.
Vraæanja zahtjevaju sigurnost,ja je još ne želim,trebam nemire,od njih se pišu uspomene.


Daniela

Nov zadatak je nauèiti biti ravnodušna.
Bez osvrtanja isprevrtati svaki dio duše, pustiti je,zahvaliti se, reæi ovo je bilo zbilja zabavno,no vrijeme je da se oprostimo.
Prizivanje, da li ja to prizivam konaèan raspust? Ili samo stavljam samu sebe na rub, pa da vidim što æu odabrati? Ima li se uopæe što birati u ovoj igri u kojoj su ulozi vrtoglavo visoki?

Lice i tijelo ovdje nemaju uloge.
Ništa osim rijeèi.
Uvijek one prevagnu.
Ne postoji za mene neki veliki izbor. Osim iæi svojim putem.
Pustiti toplinu koja mi dolazi,milovati je,uzeti najbolje od nje,i ostati prisebna u trenutku rastanka s njom.
Nièega tu nema.Niti jednog jedinog susreta.
Jasnoæa je obgrlila poèetak,doèekat æe i kraj.
Nitko se tu ne treba kajati za ništa.
Samo stvaramo sjeæanja. A ona ostaju iza nas. Uvijek iza.
Sve što æu izgubiti je ništa spram onog što mi se ne može oduzeti.
More,vjetar,miris one jeseni,koraèanje prema naprijed,a sve to u svijetu mog pisanja.
Tu jedino ima smisla biti ja.
Ostalo je tek jedna od podloga,koje se mijenjaju.
Poljubit æu te, još neko vrijeme smo na istom putu.
Neka bude lijep taj put.
Dopusti si.

Nisam uvijek literatura, s vremena na vrijeme sam samo oèajna ljudska duša, koja nema snage preživjeti dan.
A opet na dnu sebe pronaðem ono sjeme snage, pa rasturim, pa legnem u krevet odspavam tugu, stjeram je u kut.
Ona onda nema izlaza pa mi nameæe ružne snove.
Pa se ljutim i završim pred raèunalom, buljim u ekran.
Rijeèi su tu, ali se ne osjeæaju ugodno stvarati.
Pa ih ne stvaram, niti one mene, niti mi nas.
Pretvaramo se u male kotrljajuæe kuglice, koje padaju u vodu, da bi ih pojela riba, mamac smo.
Komadi stvarnosti izrežirani tako, da bi se netko gore smiješio našim trzajima.
U to se ime svako jutro pomolim, izmolim sve znane i neznane vlastite i tuðe, izmišljenje i smišljene molitve i grcam.
U ime oca, u ime mene, u ime ovog svijeta, budi fer i pošten, oduzmi nam svima malo boli, i daj bar komadiæ mira...
Pa se ispoèetka gledam u ogledalo, sve se laðe u njemu sudaraju.
Laðe što plove po mom licu, lijevi i desni obraz, oèi, usne.
I vodene krhotine ispadaju iz oèiju poput darova.
U redu, zaboravit æu, nacrtati si osmijeh.
Nisam literatura, ne u ovakvim danima.
Èovjek sam i imam iste vaše boli, posoljena sam njima, dobro ispeèena,
pa ostavljena da me kušaju.
Jedino što mi preostaje je biti vam na dobar tek.
Hvala.

Jutro je noæ.

Spavam u bjelini i mièem rukama sjeæanja,strah me onih rijeèi,strašno me strah, bit æe sve u redu, uspjet æe.
Naime što kad je uspjeh garantiran hladnom zemljom,tuðim izborom lijesa,te velikim bijelo modrim buketom ruža, za posljednji ispraæaj?!
I onda sa svih strana poput ljetnog pljuska silaze prosvjetiteljske rijeèi poput:
sve æe biti u redu !!!

( samo ne opet, ne još jednom, ne te rijeèi, ne iz ljudskih usta, molim... )

Dobro sam jutros-noæas...duboko-duboko u tišini,dok se nadmeæem s noænim morama, mogla sam, trebala sam, nisam.

Ljeto je, nasmiješi se.
Imperativ.

Kolovoz se sprema za sjetvu,moja se odvila u srpnju.
Osjeæam se baš tako, golo, prazno, poput njive koju su kosci srezali.
A onda ostaje samo silna preglednost, u daljine.
I samo se malo, malo osjeæa olakšanje pod težinom, kad se inatim.

U tom kaosu koje ljeto razbuðuje trèim,hodam, mirujem, blagujem, a sve se opet pretvori u ruèak koji umalo ne zagori, jer je koncentracija zgusnuta poput palente, i uništava prostor koji donosi vedrina.
Dvije, tri, bezbroj uspomena naspram praznog bolnièkog kreveta.
Ne zaboravljaju se tek tako-tek olako sve te suze i boli.
Osjeæam se transplatiranom, u ovaj kutak svemira, a ni sama ne znam,
tko je i zašto poremetio moju bijelu?!
Sada je ona naime crveno krvava.

sebe !