|
U bijelim plahtama zapetljana dočekujem podne,dvije tri kapi medice,pa gutljaj kave,sve jako i prodorno,za još jedan oproštaj od ljeta,za još jednu hladnu zimu,za snove i sve barijere koje će me tek osujetiti.
Ako me ikad iskreno upitaš,da li sam ti bila vjerna,priznat ću da nisam,voljela sam ih,ne kao što volim sebe,ili kao što sam voljela tebe,ali to su ljubavi što rastu pod jastukom,što griju prozeble prste.
Voljela sam ljeta više no što možeš zamisliti,tada sam bila živa i najbolja,a ti,ti si se skrivao u nečijim tugama,da bi pobjegao od sebe,ma nije važno,jedini.
Sve nakon tebe oživljuje,sve su nove boje,nove zemlje i nove mogućnosti.
Kao da me elektrošok povratio u stvarnost,u ljude u kojima sam se ogledala,s kojima sam pila noćima,s kojima sam plesala i razarala noći,da bi stigla jutra.
I stigla su,možda hladnija,no punija.
Otvorenih očiju brojim svoje hrabrosti,zašto sam pobogu uvijek bila nad tobom,to ni sama ne razumijem,a trebala sam te,da me zagrliš,da spasiš sve nježnosti njegovane za tvoje sne.
Zvala sam te...sada zovem samo sebe,jedinu sebe koja će mi se odazvati i u snu i u smrti.
|