|
Mi smo mogli tako mnogo pričati,o toliko mnogo stvari,događaja,ljudi,i pričali smo,a te su priče uvijek ostale nedorečene,poluprazne,nikad s nekom krajnjom misli,priznajem,nisam te uvijek slušala do kraja,odlutala sam mislima,željela sam biti na nekom drugom mjestu,s nekim drugim ljudima,željela sam u tim trenucima sjesti na prvi vlak,juriti krajolicima,željela sam te voljeti bez tvojih priča,jer su uvijek bile bez imalo poštovanja prema meni,a opet željela sam pobjeći daleko da bih mogla čeznuti za tobom.
Ti si pitao,ja sam odgovarala onako,iz pristojnosti,snovi nisu kad ih dotakneš više isti oni snovi,predaju ti se na ruke,pa ih moraš ispočetka oblikovati.
A ja sam jurila za dalekim gradovima,za drugim ljudima,bježeći u tebe posumnjala sam u svijet.
I onda,jednom,prestao si dolaziti,prestala sam te tražiti,nakon svega to je bio tvoj dar,mom novom životu.
Još bih te voljela sresti u prolazu,ali bez riječi,bez mojih ispovjedi,bez da ti kažem što sam sve od kad te nema osjetila,čime sam se tješila,uvijek pomislim,to nikada ne bi shvatio,ne ti,to znam po tvojim pričama,one su uvijek bile kulise,kako bi mi prikazao čovjeka koji nisi,a sa mnom i ne želiš biti...
|