|
Južina nas sve preporađa,odjednom se suočiš s nekim davnim promašajem,nasmiješ mu se,južina ga istjera poput egzorcista,ti se suočiš s bolom što se oslobodio iz tebe,i kreneš dalje,dotičeš svaki kamen,zagledaš se u more,slušaš vjetrove sonate,i nedostaje ti klavir,samo klavir,na obali kraj mora,da se dogodi tvoj dječji san,kojeg si morao sakriti na dnu sebe,kako te ne bi tamo neki drugi jalni ljudi uvjeravali kako od tog nema koristi,kako nećeš uspjeti,jer uspjevaju najbolji,pa se kao dijete pokoriš tuđincima koji nemaju pojma o onome što se krije na dnu tebe,tko si ti zapravo.
Bože,otok je lijek,samo jedna životna faza u kojoj mogu ponovno disati.
Ciklusi se zatvaraju poput boca,samo zavrneš čep i tekućina je sigurna,do neke druge ruke.
Čuvam se za neku drugu ruku.
Za neki novi rast i pokušaj,jer to je prava pobjeda,krenuti bez ičijeg mišljenja dalje.
Svoja,spremna,sigurna u sebe,koliko mi god drugi zabijali nož u leđa.
To je samo malo krvi na podu,i ništa više...
|