|
Bijele pamučne plahte,one iz doba moje bake njišu se na konopu pred kućom,kao da mašu svemiru o našoj čistoći koju svi njegujemo kad ostanemo sami,udaljeni od drugih bića,koji bi to mogli iskoristiti,u to naime čvrsto vjerujemo.
Sunce se pojavi,tu i tamo stavi točku na moje rečenice,kao da se uigralo s mojim emocijama.
Svi zajedno gradimo današnji dan,pola sivo-pola žuto,a čitava vječnost modra.
Barke se ljuljuškaju na kojem zalutalom valu,sve šuti,a sve govori kao moja duša,šapuće o svim ostavljanjima i svim vraćanjima,o svoj normalnosti koju to donosi.
Svi iz toga postanemo veliko skladište događaja,koje rado iznosimo pred strancima,kao da se pred njima želimo osloboditi tih istih nagužvanih novina od godina,koje su nezapaljive,neuništive,samo stoje i podsjećaju,od kuda smo došli u današnji dan,i u današnje sutra.
Bijelo visi na rubu dana,poput izgužvanog čoška u bilježnici prvašića,sve počinje ispočetka s jeseni,sve joj se daje.
A ja se,eto na otoku još malo skrivam od iste,i dodirujem zadnje tragove ljeta.
Moje kasno ljeto,rana jesen,stare rane,novi oblozi...
|