|
Jutro je doplovilo na kišnim kapima,ionako nisam dobro spavala,oko mene je cijelu noć plovio veliki parobrod koji sam sanjala,donosio mi je lica iz prošlosti koja sam silno voljela,a koja sam izgubila u ovozemaljskom svijetu.
Nisam spavala dobro,ali sam se stisnula kao i uvijek uz jastuk,i prepuštala onome što slijedi.
Lica su nosila moje strahove i pobjede nad njima,kao da sam postala snažnija,eto ovako,u snu.
U pet je još uvijek bilo mračno,oblaci kao da su bili puna vreća uglja nad mojom kućom boje limuna,borile smo se,moja kuća i ja,protiv crnila,no na kraju su nas kapljice izmirile.
Pobjegla sam na terasu,more je bilo mirno,kao da u njemu nastaje novi svijet,koji mi još uvijek ne vidimo,a sprema se svaki čas izroniti.
Pokupila sam ručnike,i ostalo rublje,kosa mi je bila meka i lepršava,išla je ususret nebeskom tušu.
Svi smo se izredali jutros oko pet, i snovi i more, i punine.
Još uvijek sada,oko podneva,nekako žudim,da mu se vratim,onom jutru,koje mi je eto negdje u slavoniju poslalo sunce,i sada tamo,netko moj i dalek,ima osmijeh,kao da je ugledao moje oči.
Pa možda ipak poželim,neka se danas i ne vrati,sunce,ja sam ionako dijete noći...
|