|
Ne razmišljaš često gdje ćemo biti sutra, ni tko će nas u zadnji tren spasiti od katastrofe, hoće li boljeti kada naletimo na izravan udar,posvuda samo bujica riječi,komadi rastrganih snova i tragovi želje da se sve spasi,pa da dođemo ponovno na početak?!
Otok je naš medeni mjesec,ti slikaš svoje,ja svoje,živimo paralelne svemire,al udišemo isti zrak,i od iste smo sjete načinili krunu našeg odnosa.
Nitko, baš nitko nije spreman reći ne,pa se otisnuti morem,odvezati konop i prigrliti neku drugu obalu.
Tu smo,baš mi,koji nismo vjerovali da ćemo se ponovno pronaći s rukama prema nebu,očekujući kišu i prve jesenjske magle.
Ako se pitaš da li te volim,sve sam to sakrila na dno sebe,svaki osjećaj koji bi me mogao prevariti,natjerati me da ti to kažem,jasno i glasno,zablude su naše sjene koje nas nikada ne smiju dotaknuti.
Nikada nećemo kupiti zajednički stan,osnovati obitelj i sve one građanske pogodnosti,jedino što imamo je neko mjesto,tamo gdje nas nitko neće tražiti...gdje se ni mi sami nećemo prepoznati ovakvima.
|