|
...Ne znaš gdje ćeš krenuti, nije li baš na granici nesigurnosti prava obećana zemlja kojom ćeš krenuti? Dalmacija,Slavonija,Istra, nisu li sve to samo magične zemljane kore koje nude mirise ?! ...
Zamišljena sreća iskače iz naših dlanova i seli se u stvarnost,nebo ne zna gdje mu je granica, tko dolazi, tko će tek doći,zašto ljudi plaču kad odlaze,zašto vijore bijele maramice,u kojem se vremenu sve to doima kao nježnost,postoji li jedno takvo mjesto za sve nas?! Osim mjesta koje određuju točke,zarezi,interpukcijski znakovi?!
Otvaram srce da još nešto zapleše igru među strojevima ljudskog oblika,duše su se odjenule u novac,sada plešu u obliku dolara.
Ti se smiješ,promatraš me,nisam više nit čudo,nit uobičajenost,postala sam dio tvojih snova,i zbog toga sve prestaje imati kraj i početak,samo se nadograđuje poput onih božanstvenih pješčanih kula,koje more raznosi.
Sjećaš se kako smo se sreli,i gdje je to bilo?
Tko bi to pamtio,tko je zapamtio kalupe svih poljubaca,o njima samo koža može nešto reći,kada se probudi nakon stotinu i jedne nesreće nanešene na jastuk, tu su se začele sve velike sklonosti,na kraju borodoloma,iz spasa,iz potrebe,iz straha.
Strah?! Znaš li koliko košta strah?! Kolika mu je tržišna cijena?! Koliko se ljudi mora prestajati bojati, da bi opstali na životnoj sceni?
Ja, ja se još uvijek bojim besplatno, imam najveće blago,dopušteno mi je osjećati,još uvijek sam pisac,bohem,vizionar u svom a4 formatu.
Još stvaram sunca,svemire,bijele pamučne oblake,skrivene nježnosti,još šaljem u staklenim bocama ljubavne poruke, još odjevam likove u najraskošnije haljine,i dajem im da misle što bih voljela i ja misliti, dajem im da vole sve one žigole koje sam i sama znala prigrliti kad bi ostali sami, tek sad shvaćam jasnije svoju ulogu,nisam ovdje da bi u mene vjerovali, ja sam nadogradnja vašem snu, da bi vi mogli sanjati, da bi vi mogli probudit se iz tog sna, moram biti osuđena.
|