Danielaland : Svevremenski let

Rade Šerbedžija je opjevao pjesmu o Majakovskom koja je totalno nerazumljiva i tajanstvena, tako uvijek kad se osjeæam loše sagnem svoje ja do dna sebe, ispružim se ispod pokrivaèa i osluškujem, puštam da mi rijeèi doðu, da me izgrizu,da me oporave,da budu moj oblog.

Ne govorim s nikim o tome, ljudi su tako površni kad je poezija u pitanju, moje je iskustvo tako duboko i bolno da hodam uvijek naprijed,bez osvrtanja unatrag, usamljena sam...

Nedostaje mi Majakovski s kojim sam znala putovati busom, Trinaesti Apostol nije nikad pripadao meni veæ knjižnici,i sad je ta knjiga nestala, prije no što sam je ja iskopirala cijelu...
Danima ispitujem knjižnièarku, da li se vratila moja najdirljivija knjiga,ona samo kaže potvrdno ne...

Boli me što je nema, ne èešljam se od tad na istu stranu smisla, gorim od uzbuðenja, povratak u moj svijet bez te knjige je tako, poluprazan.
Majakovski je oduvijek znao hodati mojim umom, bili smo tako slièno tragièni, a ponosni,volim njegov um,njegove prste i njegova odijela, tako su jednostavna i siromašna,uvijek sam težila takvoj predaji,bez skupocijenosti.


Majakovski je spona s mojom prošlosti, s mojom ja koja je buntovništvo nosila poput oredna,onako drsko.
Vjerovale smo si, ta vjera, da nje nije bilo, danas ne bismo bile ovdje.

Majakovskog je znala èitati najbolje Ona, moja profesorica.
Znala je dati život Oblaku u hlaèama, tako da je pjesma izašla iz knjige, iskoèila je poput zaigranog djeèaka na parket, dotakla mi usne, pomazila kosu i svijet nakon toga više nikad nije bio isti. ( Još sam zaljubljena u tog prgavog djeèaka...)

Zato volim Majakovskog, on me probudio, uzdrmao, usmjerio, tamo gdje sam najbolja ja. Skvrèenih koljena u busu, svaka je stanica uistinu imala najbolje vrijeme za nas.


Nismo znale da æe ostati tako zgasita žuta na prstima, a u nosnicama miris ljetne kiše.