Danielaland : Svevremenski let

Prepali smo se
negdje si zastranio
tamo na onim mjestima na kojima sam vrištala sobom
to je tako razumljivo za jednog muškarca
nisam ti zamjerila
ne ni jednu tvoju nedosanjanu sadašnjost
možda tek tvoj obzir prema mojim ludostima
jer ti su obziri uvijek bili samo komad pristojnosti
presvuèeni u novu haljinu
to ti se jedino sviðalo dok si prolazio ulicom
nove haljine i njihove vlasnice
nije mi smetalo
kako da djevojci smetaju druge lijepe žene
one su ukras
znali smo ih dijeliti u govoru
ti bi ih obljubio
a ja bi ih promatrala poput skupocijenih slika
samo što su ove živjele
samo što one imaju srce
baš poput moga
a ti
ti si i njih i mene
onako muški ponosno zavodio
zbog sebe i svojih godina
zbog svih nedostataka koji su rasli u tebi
koje nisi mogao otpustiti
ma nije mi smetalo ni što me ne voliš
ne
znala sam to od poèetka
od tvog prvog hladnog poljupca
u njemu je nedostajalo vatre
one životne i okrutne vatre što spaljuje do kostiju
pristala sam na mrvicu ljubavi
na zablude sam pristala
èemu onda žaliti
zašto plakati
kad sam odustala od onog što mi ionako ne bi mogao dati
a opet na laži nisam pristala
i tu se odvio onaj veliki krah
sve što se stvara
što se grije pod prstima
kad laž dotakne
raspada se
odumire poput ljudskog mesa
svakim danom
dio po dio
pa neka smo onda nestali
neka se odvila za nas okrutna zima
sve što je bila istina
to je ostalo
ostalo tamo negdje
skriveno u nekom ormaru
zatoèenom na otoku
kojeg sada nazivam
okrutnim imenom meni znanom
nismo te dozvale moja prošlost i ja
tvoja laž te predala nama na ruke
morao si i ti negdje umrijeti
u rukama koje su te znale
dotaknuti u kraj tebe