Danielaland : Svevremenski let

Nema žaljenja u pokretnu,niti pogledu, sasvim sam staložena, ne odajem nikakva pitanja, niti dajem odgovore.
Govoriš mi što osjeæaš, no zastaješ kao i svih proteklih godina pred zadnjom stepenicom, na kojoj stojim.
Ovaj put šutim i ne patim za dozom tvoje hrabrosti.
Po prvi put shvaæam, doista te shvaæam.
Ne ljutim se, ne oèekujem, ne nadam se.
Izmeðu nas je duboka crnina, na tren se zagledam u nju, pa vraæam pogled na tebe.
Osmjehujem se, ne iz sažaljenja, ne iz zlobe, ja se tebi smijem iz svoje topline.
Ne pružam ruku, niti je skrivam.
Stojim u svojoj punini, nadohvat tvoje ruke, ponuðena kao tvoj izbor...

Na usnama se ponudila želja, tebi nevidljiva, meni osjetna.
Postavljaš pitanje garancije. Šutim.
Ne znaš da li sam tužna ili sretna.
To te zbunjuje.

Nigdje ne idem, ti to ne vidiš, ti si taj koji izmièe sam sebi.
Putuješ na mjestu dalje od svih mojih stvarnih odlazaka u druge gradove.
Bježiš od sebe, kao što se ja uvijek vraæam sebi.
Nitko od nas dvoje neæe pasti. Baš nitko.

Crna æe nas dubina ionako ogrnuti u sanducima zaèahurene.