Danielaland : Svevremenski let

1

U tim oèima, tu su proljeæa, vidim ih, ne govorim mu ništa. Sjedimo, sastajemo se bez vremenskih zabilješki, nebitno je kada æe doæi, hoæe li ikad više doæi, hoæu li doæi.
Kava je vruæa, mamurna sam od ljudi, pisanja,od svakog susreta s danas, ne govorim mu. Ne govorim mu. Pamtim.
Osjeæam kako vrijeme protjeèe, promatram ga dok govori, dodiruje me glasom, poznaje me takvu. Poznaje me dok sam samo ja. Tu nema uljepšavanja.
Ne ljubi me, ne dodiruje mi ruku. Prisniji smo od kad nismo u dijeljenju.



2

Proljeæe je skliznulo na tvoju ruku. Ovaj sam se put nasmijala tvom dolasku.
U pozadini se glazba ušuškala u našu toplinu. To malo što smo imali, predali smo njenoj potrebi. Ponijela ju je visoko, sunce se s njom poljubilo.
Na tren smo povjerovali u plovidbu. Onda se iz radija iskrala vijest, da æe još jedan snijeg prekriti prve jaglace, oborila sam glavu. Omotala šalom vrat.
Nisi izustio ni rijeèi. Ustala sam i ostavila za sobom par pjesama.
Ni sama nisam znala kome su one zapravo trebale pripasti.
Vjetar mi je išibao obraze. Usnice su osjetile svoja rebra.



3

Noæna maska našeg susreta, stigla sam toèno na vrijeme u naše skrovište, stolice poznaju oblik naših tijela, potištena sam, uvijek raspoznaješ moje nijanse.
Više me ne tješiš, nit te moje tuge zanimaju, svejedno dolazim, svejedno dolazimo, ovdje. Grad stoji na vršku cipela, gleda nas kroz izlog.
Prstima ispisujem po staklu, neku sitnu laž, da zaboravim kako nisam dala sve od sebe, da me ne zaskoèi ova mlaka nježnost protkana vinom.



4

Na ulici miriše na tišinu,meke kapljice nebeskog perja padaju na kapute.
Žmirim prema tebi. Ispod kapaka te vidim, u onom vremenu kad nisi bio hladan i nedodirljiv kao danas. Tamo smo nestali mi.
Ovaj ostatak je samo u zadnji tren presaðena buduænost.



5

Mirišeš na zgasito žuto predveèerje, to uvijek pomislim, osim kad doneseš kišu u šeširu, tamo iako ih nema, pronaðem tvoje male darove, imaginarnih boja i oblika, u toj krajnosti, još sam tvoje dijete žena, koja te grli oko vrata, i satima ljubi, o bože, zašto se krajnosti tako lako prekoraèe?!
Mirišem te u žutom, tu još ima mrvicu nade, i emocije koja me drži u ovom gradu, iako je vrijeme za otisnuti se, tu u žutom još nisi sasvim predan strahu.
A ja, o meni se ionako piše kroz svaku pjesmu.



6

Mrvim se u tvojoj blizini, dopuštam si te trenutke, osjeæam se življom, vidim po tebi, kako te muèi ravnodušnost, imaš kameni pogled, tražiš komad moje duše poput hostije, da te spasi...kad bih te zaista mogla spasiti, to bi imalo smisla, ovako, ovako rasteš u tupo. Žena u koju gledaš, ne osjeæa teret, nisi se otvorio. Vlakovi odlaze, mogla bih zaplakati, zbog vlakova, u jednom æu uskoro i ja grliti tvoje kamene uspomene.



7

Ne znam kakav se budiš, kako ti izgleda lice, ni ti moje ne vidiš, ne sjeæam se toèno mraka u kojem smo grijali isprepletene prste, svaki mrak je tako slièan novom, ovdje jedino mogu na sredini kreveta gnijeèiti knjigu, u ovakvom smo krevetu trebali uspavati našu bol, a nismo, proljeæe mi kuca na prozor, više ga neæu vidjeti onakvim, udišem tulipane s tržnice,na pošti svejedno odašiljem posljednju razglednicu našoj konaènosti.
Sada sjediš s nekom drugom, tamo, daleko, tamo, u onoj sjeti. U našem gradu.
Sada èvrsto znam.O tebi neæu napisati pjesmu, u njoj bih zarobila ljubav.