|

Šutnjom na šutnju
prilazim tvom licu
zaspao si nakon našeg poraza
ni dah ti se više nije čuo
niti se obraz okrenuo prema boli
prolazim uskim stepeništem
svoje zablude
ne padam
noktima se držim za zidove
ma ovdje više ničeg nema
što bi nas ogrnulo u najvećim zimama
ne budim te
proći će još mnogo mojih koraka
dok mi ne zapamtiš ime
na jagodicama tvojih prstiju
ostaje samo udubina riječi
i to će se raspasti
ohladiti s vremenom
smrviti poput grumena zemlje
na potplati cipele
|