Danielaland : Svevremenski let

Hvala Vam svima na komentarima i èestitkama!
Svima Sretna Nova 2009 Godina!
( Danielaland æe biti aktivan od Nove Godine )

U košaru dana
skupljam dojmove koje mi može pružiti zgarište
ispod kojeg raste pepeo ljudske krvi
nesreæa ide u stranu
moje su rijeèi tople
ovo što zovemo rukama
širim oko svijeta
zasadila sam u sebi veliki oproštaj
što bol podiže s poda
hrani to malo nevoljeno dijete
koje zadaje muènine
nepripremljenima
moja je plodnost uvijek bila dana
na raspolaganje
tom zrnu ljudskog elementa
koraèajmo sigurno
ti i ja
oko mene
i u meni
sortirani kao u velikom supermarketu
na ovoj æeš polici pronaæi jednu davnu ljubav
ime bez kojeg ne možeš pronaæi
ni jedan dio mog buduæeg davanja
a na kraju svih hodnika u nizu
stoji jedna mala ljubavna struktura
pomalo oštra i nezgrapna
nikad izbrušena do onog sjaja
koji koèi oène jabuèice
ali je živa
kuca u mom bilu
ne gladujem emocije
u ovom mom stablu od snova
gdje se gnijezde ptice slomljenih krila
umiremo polako samo moje
gorke i žilave ljubavi
i ja
onako ljudski
sporo polako
sporo polako
kao što se blagdanska tišina
spušta niz dimnjake

Šutnjom na šutnju
prilazim tvom licu
zaspao si nakon našeg poraza
ni dah ti se više nije èuo
niti se obraz okrenuo prema boli
prolazim uskim stepeništem
svoje zablude
ne padam
noktima se držim za zidove
ma ovdje više nièeg nema
što bi nas ogrnulo u najveæim zimama
ne budim te
proæi æe još mnogo mojih koraka
dok mi ne zapamtiš ime
na jagodicama tvojih prstiju
ostaje samo udubina rijeèi
i to æe se raspasti
ohladiti s vremenom
smrviti poput grumena zemlje
na potplati cipele

Preživi se ljubav

ona što udara ispod brade

što se smije dok se osvræeš oko ljudi

dok ne prepoznaješ ni jedno prijateljsko lice

ma preživi se ljubav koja nema smisla

koja samo èeka tvoj krivi korak

pa te šèepa za vrat

i trese te

o bože kako te samo trese

ti joj pripadaš

ti joj se daješ

istinski i duboko

ona te u toj suštini zavodi

pretvara u ženu koja ne zna

kako sebi pomoæi

kako se razbiti iz tog kruga

u kojem te ispoèetka nježno

pa okrutno siluje u duh

u samu sredinu duha

ti joj i dalje vjeruješ

samo zato te ona i dalje posjeduje

jer èezneš za njenim plamom

koji ti ugrije tijelo na trenutak

samo na trenutak

a onda

onda se vatra sledi

o bože kako ti je samo hladno od ljubavi

koja pripada samo tebi

koja se širi tvojim venama

tvojim stopalima i prstima

poput najslaðeg otrova

i drži te na životu

što je najgore drži te živom

i budnom u noæima

u bezbroj noæi kojima ne vidiš smisao

jer si sama

jer nema ruke koja bi te dotakla

sitna i bespomoæna

poput tek roðenog djeteta

gola i vrištiš

o bože kako samo cijelom sobom vrištiš

ali nitko te ne èuje

jer tvoj je glas

glas ljubavi što truli

dok ti moraš ispuniti sljedeæi zadatak

pred svijetom biti dobro

pred svijetom se od ljubavi ne umire

niti se od ljubavi raspadnu planine

u zabludu ljubav šalje tvoje zadnje nade

ti i dalje ženo moja

ženo svoja

ženo njegova

dok ridaš

dok se koprcaš mirno sjedeæi

ne vidiš granicu koja æe te umiriti

ni toèku koja æe ti preuzeti bol

na jedan jedini trenutak

dok padaš

padaš sporo

ni koljena ne osjete više svoje udubljene rane

samo šutiš i promatraš lica

sve se oko tebe mirnoæom slijeva

a ti ni rijeè da bi rekla protiv niti za

samo ljubav tu ljubav

nosiš u raspukline svog svijeta

bezbroj pitanja i uspomena

sklanjaš u nevidljive ormare

i daješ si još jednu šansu

za isplakati sve u jednom trenu

no suze

suze se popnu

u nebeske daljine

ti uzalud pružaš ruke

tvoja je ljubav poput predaleke ptice

kruži u letu oko tebe i njegovog hladnog srca

koje te ne treba

o bože koje ne treba tvoju ljubav

i znaš

znaš da preživi se ljubav

ona koja te odvela na drugi kraj svijeta

gdje nemaš nikoga kome bi

tvoja ljubav bila dar

zaboravljaš i svoje ime

sve što si ostvarila kao èovjek

sve od te ljubavi pada u vodu

ostaješ gladna

ne kupuješ haljine

niti gledaš tv program

samo èekaš

èekaš da telefon zazvoni

da dobiješ mail

ili obiènu poruku

u kojoj bi ljubav zatražila

tvoju

samo tvoju ljubav

no to se ne dešava

i ti moraš još jednom

samo moraš i ništa više

preživjeti ovu ljubav

koja te ostavlja ranjenu

i znaš o bože pogledom

u sebe samu

da preživi se ljubav

i preživi se vrijeme

al ne preživi se bol

Kad hodaš mojim krajem
pored mog ležaja od tmine
ne govori na glas
pusti me da èujem kako pod tvojim
koracima puca moja bol
kako krhotine frcaju mojom kosom
i ne pogledaj više unatrag

sve što se ostavlja
samo se ponekad vrati u mislima
pa zaškripi poput starih vrata
no ono što ostaje
golo je i prazno ništa
samo tijelo i nove šanse
novo poploèana ulica
katranskom masom
i nova glazba dopire
s groblja

trube i violine
pogreb je
ljudi plaèu
ne za mnom
ne još
jer ja ustajem iz svog groba
i natjeèem se s hladnoæom u brzini
mi još imamo toliko samoæe za
razrijediti
toliko mnogo bola ugostiti

ovo je radionica tuge
gdje nema kajanja
samo otvorite srce i zamahnite
jako
jednom kad se
išèupa sve
èovjek postane miran
spokojno miran
ni val ga više ne može raznijeti
ni vjetar okrznuti
ni vatra opeæi
ni nova ljubav spasiti

svom sam jastuku
isprala noæas svoje ja
ridala i ridala
kilometrima duge suzne staze

puste su to
i hladne doline
jedine znaju tko sam
što je ispod mišiæa i šupljina
što se raða na prstima
svakog jutra





nemojte reæi izgledaš dobro
na meni se ne vidi grobna jama
jer je ogrnuta oèima
duboko se krije na boji trepavica
sve što se ne vidi
budi opasnost
ovo što koraèa ususret vama
to je samo ljudsko meso
nema cijenu
ovo što se pokazuje
to je samo dobro poznata
spužva što u sebe privlaèi
padanje u bol





sutra neæe biti bolje
suta se neæe nasmiješiti
niti æe me uhvatiti za ruku
dobro protresti i voljeti
samo me voljeti
sutra neæe ispasti nježno i strastveno
samo æe me po obièaju
sasuti šakom u utrobu
a ja æu se kao s
svakog dana iznova
iznova
do dna sebe koprcati
i puzati
neæu ustati





ne osjeæam krivicu
ne zbog tebe
umirem u sebi veæ stoljeæima
koja me grade kao
graðevinu što pada na svojim temeljima
nije važno što æe me
sutra pokositi
samo æe me
samo
poštedjeti lažnih uvjerenja
da postoji
bolje od ovog
bolje od mirne jeze što se uplela
u moje srce






ništa se strašno noæas nije dogodilo
ništa osim svijeta koji je
razodjenuo svoje košulje
pa ostao sirov i bijel
ništa se nije dogodilo
samo je na tren
zaboljelo jaèe
zapeklo dublje
iskoèilo na bilu
i nestalo u tami
ništa se strašno nije dogodilo
samo sam pokidala sve svoje slike
sve svoje skulpture
raskomadala sve lažne sreæe
što su me gledale s polica
i opet u sebi opstala
ovakva

No ipak me stisni
uzubljaj me u svoj kraj
što izvire iz hlaèa
poput velikog šatora
ispusti me na njegovo dno
pa me podiži visoko u mene
rastvaraj me brzinom žudnje
natopi toplinom svoje kože
a onda me ispusti
kroz prste na postelju
da hvatam ostatke
mirisa što se stišæu
oblijepljeni trenucima
uz zidne stjenke
i zebu samoæu

Iz rijeèi mi izlazi most
saginje se nad tvoju ruku
pretvaram se u onu koja
sigurno koraèa kroz rupe u akvarelu
èvrsto mi stegni bilo
neæemo propasti ni kad padnemo
i skotrljamo se na neèiji jezik
koji æe nas oblizati
možda je baš to gospodin bog
s kojim vodim razgovore noæu
sklapajuæi oèi
živeèi još jednom svoj dan
nagli preokret nad kojim nema kajanja
a on mi u krilo sipa
jušne nemire i oblaène dodatke
iz tih se noænih slikovnica
stvaraju nove duše
ruka ti neæe pomoæi
kad krenemo mojim putem
iz nje pusti da potekne vijugava
toplina
grijat æe te jednom
kad se rasprsnem poput boje
na tvoje hlaèe

...kratki film, snimljen mobitelom, (momento) pred kišu...
i onda se zanesem, pa protresem svoje misli
i iz njih iskaèu trokuti, bicikli i žice, te mnogo telefoniranja
na kraju od ljeta ostane samo mnoštvo još neureðenih filmova s kamere
osam sati materijala, bolje kvalitete, ali bez pravog programa koji bi me
zadovoljio, do tada, neka bude, neka postoji i titraj...

A onda me pogledaš
tim svojim žarkim žigovima
i komad se duše rastvori pred
tvojim dubinama
i ja te
ja te samo takvu upijam
kao što se
upija oluja koja trga drveæe
tako i ti èupaš u meni
pitanja i godine
i postajem
opet mladi èovjek
s ovim teškim okovima kože
i dajem ti sve
a sebe ti ne mogu dati
ne još
ne ovakav
još pripadam njenom zlatu na rukama
iako
i ona vidi
da s njom sam uvenuo
a ti
ti me budiš
koje li je ovo stoljeæe
nije li stiglo novo proljeæe
ti
ti si život
pomišljam
a ja na pragu tamnice
još korak što me dijeli
ta bijelina tvoje ruke
i šutim
gledam te
tonem
tonem
sve dublje prema tebi u sebi
i èekam
hoæe li biti smaka svijeta
ili æu
umrijeti
na tvojim obrvama
poput rose
svojim cjelovom

Moraš nam pomoæi
molim te da nam pomogneš
oèajnièki te trebam
u ovom ludilu
zagrli me
ne nemoj otiæi
no
pomiri se s tim
shvaæaš li
kad te gledam ovako slabu
i sam gubim svoje obraze
zar misliš da je lako predati se
izbaciti sve te želje iz vlastitog srca
pokidati stijenke razuma
nije mi lako
sve što æu ti oduzeti
trebala si ti meni
oteti

da bar ti meni
oduzimaš

ne
ne mogu te gledati ovakvu
shvaæaš li
ovo je živa smrt
ovi trenuci u kojima ti govorim
sve što mi još malo ovih godina
nalažu

oprostit æeš mi
sam sebi neæu
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti

u mojim rukama za tebe
još uvijek postoje duboke
želje
u meni još uvijek živi
tvoj pokret glas ljubav

ali tijelom
idi
nestani
razapni ga o
vedrinu novog sna

zar ne vidiš
kako se svakim tvojim poljupcem
raspadam u dio vlastite sjene
zar ne vidiš
u sebi moju vlastitu smrt

Kad se skine sve sa duše
najbolnije je vidjeti
kako tvoja ruka odmièe moju
s rijeèima kako se protiv osjeæaja ništa ne može
ne mogu se ovako jaki uništiti
no ni spasiti od utapanja
svijet æe nas ugušiti
ponavljaš
omèe su oko vrata sasvim nepriliène
tvojoj mladosti
nježnim dlanovima
utrobi koja još može donijeti život
smijeh kojim me grliš
pripada samo meni
vidim to
ali oèi
oèi su mi pune suza
oštrinom me presjeèeš
kako bih te zaustavila u rastu
mojih bokova
ne plaèi
nema tu nièeg više
u mojim godinama
što bi te izdiglo djevojèice
i kloneš duboko kraj mojih
koljena
debeloj hladnoj šutnji ljubavi

U susretu što se izmjerio
jedva vidljivim
znakom na tvom licu
drhtaj koji je pretresao boru ispod tvoje usne

ovog puta nisu se raspukle godine
od bola nedostajanja
veæ samo jedna noæ
u svijetu zametenih tragova

podigla se i razina mora
i jedan grad je od tebe u meni
potonuo

ljubavnici su oni što
trguju vremenom
za sekundu
za minutu
za sat
sve

sve do bola
sve do histerije
sve do n i è e g a
u zbroju

kradljivci sebe u trenutku
oèaja
i soèno spremljenih komada
zrele ljubavi
u džepu hlaèa
ili medaljonu oko vrata

zahvalnosti
su opasne po život
znamo
znamo
oboje okrenuti prema vama
izlazimo odluènim korakom iz pjesme u vas

ovo što vidite ostaje tu

svijeæe na stolu
mjesto našeg zaèetka
i grob

kažnjeni od samih sebe
zbog onog što smo se usudili
dati jedno drugom

dvije duge rijeke ljubavi
utopljene u moru
sve na što pomišljaš kada ti kažem
ššš

ovo æe nas oboje skupo koštati
kada ne ostane ništa

zaklapaš mi oèi
nestajemo
negdje iznad sebe samih

dvije mrtve rijeèi na poleðini
ljubavnog pisma

Veæ danima slijepo ležim pored tebe
ne izlaze rijeèi
rascvala se moja potreba u koju sam te smjestila
nježnim pokretima dodirujem šal od iluzije
on nas sažimlje
a ti se praviš kako je sve ovo iscrtano
veæ odavno
nemaš prava biti na mom pragu i kucati
ti to nemaš u sebi
govoriš mi
sve se u meni ledi i divlja
hvataš me za ramena
govoriš mojoj gipkosti
neko osobno uvjerenje po kojem bi
svijet trebao dobiti naziv
koliko je ljubavi isteklo iz mene
po lokvama gaziš a ne vidiš
to te u tebi tjera da me pripremiš za
nove pobjede
a ja se eto trudim
izguliti deset godina ljusaka
od emocija oko duše
ništa se više ne oblikuje
jer sve se iscrpilo
tali se
nisam zaboravila...
a sada razderimo platno