|

Kad hodaš mojim krajem
pored mog ležaja od tmine
ne govori na glas
pusti me da čujem kako pod tvojim
koracima puca moja bol
kako krhotine frcaju mojom kosom
i ne pogledaj više unatrag
sve što se ostavlja
samo se ponekad vrati u mislima
pa zaškripi poput starih vrata
no ono što ostaje
golo je i prazno ništa
samo tijelo i nove šanse
novo popločana ulica
katranskom masom
i nova glazba dopire
s groblja
trube i violine
pogreb je
ljudi plaču
ne za mnom
ne još
jer ja ustajem iz svog groba
i natječem se s hladnoćom u brzini
mi još imamo toliko samoće za
razrijediti
toliko mnogo bola ugostiti
ovo je radionica tuge
gdje nema kajanja
samo otvorite srce i zamahnite
jako
jednom kad se
iščupa sve
čovjek postane miran
spokojno miran
ni val ga više ne može raznijeti
ni vjetar okrznuti
ni vatra opeći
ni nova ljubav spasiti
|